Prava svetost znači potpuno svjedočenje Kristova križa u našem životu, a taj križ znači smrt onoga što nam je poznato i normalno, smrt nas samih u našem svakodnevnom životu, kako bismo mogli živjeti na jednom višem stupnju.
Predgovor
U predgovoru Henri J. M. Nouwen kaže kako je knjiga, zbog svoje radikalne usredotočenosti na Krista, klasik i nije ograničena prolaznim intelektualnim pomodarstvom jednog vremena. Stoga bi se mogla nazvati i Krist u središtu. Vjeru promatra kao odbacivanje svega što nije Krist.
Uvod
Knjiga bi trebala biti rasprava o nekoliko osnovnih pojmova kršćanske duhovnosti. Aktivan život je prijeko potreban svakom kršćaninu. Aktivan život je sudjelovanje kršćana u poslanju Crkve na zemlji, u upoznavanju drugih ljudi, dijeljenju sakramenata, vršenju djela milosrđa, sudjelovanju u duhovnoj obnovi društva. Upravo u svakodnevnim dužnostima i radu kršćanin može i mora razvijati svoje duhovno jedinstvo s Bogom. Rad je vrlo važan element duhovnog života, a da bi bio posvećujući kršćanin ga mora integrirati u cjelokupnu sliku kršćanske težnje za redom i mirom u svijetu.
1. Kršćanski ideali
1.1. Poziv na izlazak iz tame
Mi „ne pripadamo sami sebi“ nego Kristu (usp. 1 Kor 6, 19). Grijeh je odbijanje duhovnog života, odbacivanje nutarnjeg reda i mira. Prvi grijeh za kojega se činilo da dokazuje slobodu, zapravo je bijeg od slobode i odgovornosti koju sa sobom nosi božansko sinovstvo. Za kršćanina postoji samo jedan moral, jedna svetost – ona koja je svima podložna u evanđelju. Brak je po svojoj prirodi mjesto gdje se potpuno možemo posvetiti. Čak i ako se savršeno živi jedan od evanđeoskih savjeta, recimo djevičanstvo, to bi bilo besmisleno ako onaj koji ga prakticira ne živi temeljne i univerzalne krjeposti kao što su pravda i milosrđe. Svi mi koji smo kršteni u Krista i time dobili novi identitet, obvezatni smo biti sveti. Ako ne postanemo sveti, to će biti zato što se nismo poslužili njegovim Božjim darom.
1.2. Nesavršeni ideal
Uzroci zbog kojih kršćani ne postaju sveti nisu slaba volja, lijenost ili silna grješnost, prije su to zbunjenost, sljepoća, slabost i nerazumijevanje. Kršćanski život svodimo na vrstu elegantne, društvene uljuđene forme. Tu nije riječ samo o djelovanju uma nego i o daru i zauzetosti cijeloga našeg bića, onoga što je najdublje u nama. Naše vrijeme zahtijeva više od onoga što prakticiraju pobožni ljudi koji odlaze u crkvu i koji izbjegavaju teške grijehe, ali koji rijetko čine nešto konstruktivno ili neko konkretno dobro.
1.3. Obijeljeni svetac
Često svecima prilazimo stereotipno čime postaju nerealni. Kršćanin koji je odlučio biti ustrajan na putu svetosti, nesvjesno u sebi nastoji reproducirati neke pojavnosti karakteristične za popularni stereotip koji najčešće prikazuje sveca kao moralno besprijekorna. Takvi sveci su nažalost uzdignuti iznad potrebe ili čak sposobnosti za istinski dijalog sa svojom braćom. Mi tako zapravo izjednačavamo nadnaravno s odlučnim nijekanjem ljudskog. Prije nego čovjek postane svetac mora prije svega biti čovjek sa svom ljudskosti i krhkosti koje ga karakteriziraju. Sam Isus bio je najdublje i najsavršenije ljudsko biće. Stoga svetost nije u tome da budemo manje ljudi, nego više ljudi od drugih.
1.4. Predodžbe i stvarnost
Ljubav koja je najpotrebnija za istinski kršćanski život uključuje sudjelovanje u svim borbama, problemima i težnjama Crkve. Duhovni je život neka vrsta dijalektike između ideala i stvarnosti. Naša potraga za Bogom nije sva u tome da ga pronađemo pomoću određenih asktetskih tehnika. Ona je više u smirivanju i sređivanju cijeloga našeg života po odricanju od samih sebe, molitvi i dobrim djelima. Ne postajemo sveci po nasilnom nadilaženju naših slabosti, već po dopuštanju Gospodinu da nam da snagu i čistoću svoga Duha.
2. Propitivanje ideala
2.1. Novi zakon
Svaki je kršćanin pozvan slijediti i nasljedovati Krista onoliko savršeno koliko to životne okolnosti dopuštaju. Središte našeg života trebala bi biti volja Očeva. Duh Sveti nas uvodi u najsavršenije vršenje Zakona, radosnom ispunjavanju svih naših dužnosti. Savršenstvo je pitanje vjernosti i ljubavi. Ljubav podrazumijeva izbor, a izbor zahtijeva žrtvu. Izabrati volju Božju znači žrtvovanje i odricanje svoje volje.
2.2. Što je volja Božja?
Kako znam kada je moja žrtva ugodna nebeskom Ocu? Važno je uključiti razumijevanje po kojem ljudska narav nije zla. Svako zadovoljstvo nije pogjrešno. Božja volja temelji se na međusobnoj ovisnosti. Živa spasiteljska volja Božja očituje nam se na otajstven način po bližnjemu. Stoga se, iznad svega, volja Božja kršćaninu očituje po zapovijedi ljubavi. Nije toliko važno koliko će nas koštati žrtvovanje vlastite volje nego koliko će pridonijeti dobru drugih i same Crkve. Vrijednost žrtve nije u količini boli koja se zadaje nego u njezinoj snazi da ruši zidove. Temeljni je, dakle, princip da svatko od nas treba prepoznati kako treba drugoga.
2.3. Ljubav i poslušnost
Kršćanska ljubav zahtijeva kršćansku poslušnost. Ljubav je nešto mnogo dublje od poslušnosti, ali ako poslušnost ne otvori one nutarnje duhovne dubine, naša će ljubav postati površna. To uključuje ozbiljno propitivanje ideala. Snaga volje, bez istine, nema učinka. Ljubav bez istine tek je sentimentalnost.
2.4. Zreli kršćani
Naši ideali moraju biti iskušani na najradikalniji mogući način. Moramo se suočiti s neizbježnim nedostatcima kršćana, nedostatcima drugih kao i onima vlastitima. Kršćanin mora naučiti kako da se pogrješke isprave, a da se ne upadne u indiskreciju ili buntovni žar. Arogancija nikada nije znak milosti. Crkva ne postoji samo zato da sve čini umjesto vjernika, da za njih stvori rajski mir i sigurnost, da ih posvećuje bez njihova angažmana. Naprotiv, oni trebaju svojoj zajednici dati najbolje od sebe i aktivno i velikodušno sudjelovati u njezinim naporima.
2.5. Realizam u duhovnom životu
Prava svetost znači potpuno svjedočenje Kristova križa u našem životu, a taj križ znači smrt onoga što nam je poznato i normalno, smrt nas samih u našem svakodnevnom životu, kako bismo mogli živjeti na jednom višem stupnju. Sveci možemo postati jedino onda kada se suočimo sa samima sobom. Nema nikakvog dobra u morbidnoj mržnji prema samome sebi, koja se prikazuje kao poniznost. Također poimanje čovjeka kao anđela nije ništa drugo nego profinjena verzija infantilnog samoljublja.
3. Krist - put
3.1. Crkva posvećuje svoje vjernike
Savršenost je djelo samoga Krista, koji po vjeri živi u nama. Pitanje duhovne savršenosti nije pitanje društvenog konformizma. Puka činjenica da netko može biti dobar dio djelotvornog vjerničkog stroja, nikada nikoga neće pretvoriti u sveca ako on sam ne traži Boga u svetištu vlastite duše. Stvarna odgovornost kršćanskog života je stvarna i nutarnja.
3.2. Svetost u Kristu
Kršćanska je svetost više od svih kreposti zajedno. Ona nije sazdana samo od dobrih djela, ili moralnog heroizma, već je ona ontološko jedinstvo s Bogom „u Kristu“. Mi prvo moramo biti preobraženi iznutra u novoga čovjeka, a onda djelovati po Duhu koji nam je Bog dao. Kršćanin bi trebao živjeti unutar dimenzija potpunoga mističnog otkrivanja i povezivanja s božanskim bićem.
3.3. Milosti i sakramenti
Reći da je kršćanska vjera mistična znači da je ona i sakramentalna. Sakramenti su „misteriji“ po kojima Bog djeluje i znakovi bezuvjetnoga duhovnoga djelovanja božanske ljubavi u nama. Njegova se milost može dobiti i bez izvanjskih znakova, ali bi tada većina nas bila puno manje sposobna okoristiti se darom. Sami sakramenti ne donose ploda tamo gdje nema ljubavi.
3.4. Život u duhu
Naš moralni život nije legalistički, niti se on sastoji samo od vjernosti dužnostima. On je stvar osobne zahvalnosti, ljubavi i slavljenja. Mi odgovaramo na tople i nježne poticaje Gospodinove ljubavi. Samo zato što u nama stanuje Krist možemo zadovoljiti zahtjeve koje nam postavlja zakon.
3.5. Tijelo i duh
Tijelo je naše izvanjsko ja, naše lažno ja. Duh je naše pravo ja, naše najnutarnije biće sjedinjeno s Bogom po Kristu. Glas naše savjesti je u isto vrijeme i naš nutarnji glas i glas Duha Svetoga. Istina, kao i dobrota, mora početi kod kuće. Moramo potpuno prihvatiti stvarnost našega života onakvu kakva ona jest, jer upravo tu stvarnost Krist želi uzeti na sebe.
4. Život vjere
4.1. Vjera u Boga
Ono što razlikuje tijelo od duha je krjepost vjere, koja nam daje život „u Duhu“ i „u Kristu“. Samo po vjeri možemo istinski prihvatiti Krista i njegovu Crkvu kao naše spasenje. Bez vjere, mi smo kršćani samo po imenu. Vjera nije tek neko pristajanje razuma uz određene istine, ona je dar cijeloga našega Istini samoj, Riječi Božjoj.
4.2. Božje postojanje
Naša vjera bi trebala biti inteligentna. Ona je duhovno svjetlo intelektu, jer dolazi izvan sfere našega ograničenog shvaćanja. Kad postanemo potpuno svjesni stvarnosti postojanja nas samih, svijeta i ograničenosti stvorenja, suočavamo se s pitanjem o Potpunom i Apsolutnom Biću.
4.3. Ljudske vjere
Prvi korak do žive vjere je nijekanje i odbacivanje uvriježenih mišljenja samodopadno prihvaćenih zbog racionalističkih sumnji. Kada je čovjek pak previše revan da bi umirio svoje subjektivne tjeskobe, on je u opasnosti da uplovi u zagrljaj neke nestvarne vjere koja će mu – naoko bez velike muke – donijeti prividan mir.
4.4. Novozavjetna vjera
Smisao vjere Novoga zavjeta je dragovoljno žrtvovati svaku drugu vrijednost radije nego temeljne vrijednosti istine i života u Kristu. Pravo značenje vjere je odbacivanje svega što nije Krist kako bi se cijeli život, sva istina, sva nada, sva stvarnost mogla tražiti i naći „u Kristu“. Koncept vjere u Novom zavjetu je poletan i živ. Takva vjera kada nađe Krista smatra svojom obvezom da odbaci sve što se njemu protivi. Vjera je nadalje potpuno i nepokolebljivo prihvaćanje Kristove osobe kao izvora otkupiteljske snage i novoga života. Svaki novi napredak u vjeri, svako novo nadnaravno svjetlo, čak i kad se ozbiljno trudimo da ga steknemo, ostaje čisti Božji dar. Kristovo je učenje upućivalo na kvalitetu vjere. Je li suvremeni čovjek, zbunjen i iscrpljen mnoštvom riječi i mišljenja, psihološki sposoban za čistoću i povjerenje potrebno za valjanu molitvu, koja je put do istinske vjere?
5. Rast u Kristu
5.1. Ljubav prema bližnjemu
Konačna savršenost za kršćanina je potpuno očitovanje Krista u našem životu. Krist mora sjati iz nas sa svom svojom slavom. Međutim, mi k njemu ne idemo sami, kao izolirani pojedinci, nego kao udovi mističnog Tijela. Što smo pak više sposobni dati drugima, to više primamo od Krista.
5.2. Društveni vidovi ljubavi prema bližnjemu
Kršćanska je ljubav puno više od nježnosti, ljubaznosti i prijaznosti. Ona nije stvar moralnog ugađanja samom sebi, nego točno određene obveze. Krist postavlja ljubav prema bližnjemu kao glavni kriteriji spasa. Ona ne smije biti samo neka gesta „s visoka“ koja uzvisuje ego onoga koji daje, a ponizuje „siromaha“. Pravednost i ljubav prema bližnjemu obvezuje svakog kršćanina da se aktivno angažira oko poboljšanja životnih uvjeta svih ljudi na zemlji. Kršćansko milosrđe više nije stvarno ako ga ne prati briga za socijalnu pravednost.
5.3. Rad i svetost
Kršćansku svetost moramo uočiti i kao dio velikoga udruženog nastojanja oko duhovne i kulturne obnove društva. Kršćanin ne može odvojiti život vjere od realnog svijeta u kojem radi i bori se za život. Naše vrijeme, naše vještine, naše snage nisu samo trgovačka roba koju stavljamo na prodaju. U neuređenom društvenom poretku rad gubi zdrav karakter i postaje frustrirajući i nerazuman. Rad ponovno mora postati duhovno smislen i takav da čovjeka čini zadovoljnim.
5.4. Svetost i humanizam
Kršćanstvo koje prezire temeljne ljudske potrebe zapravo nije vrijedno tog imena. Nema prave svetosti bez dimenzije koja uključuje brigu za čovjeka i cijelo društvo. Kršćanski odgoj bit će potpun ako se njegovo djelovanje proširi na sva područja. Crkva ima zadatak uskladiti suvremenu naprednu kulturu načelima prave čovječnosti i evanđeoskog nauka.
5.5. Praktični problemi
Ravnodušnost i bešćutnost više se ne mogu prodavati pod „sabranost“, a kukavičko povlačenje ne može kao ispriku navoditi da je to žrtva i pobožan čin. Pasivnost se više neće računati kao vjera ili prepuštanje. Kršćani stoga moraju obnoviti svoj angažman u svijetu. Nažalost su svećenici i redovnici često preopterećeni raznim zadaćama i službama od kojih se mnoge odnose na čisto svjetovne stvari. Svi kršćani moraju odigrati konstruktivnu ulogu u svijetu.
5.6. Odricanje i svetost
Kršćanin mora voditi život u kojem često mora podnositi bolne žrtve. Valja istaknuti kako su određene ljudske slabosti i nesavršenosti sasvim spojive sa savršenom ljubavlju Božjom. Mir nije stvar naše snage nego plod Božje ljubavi. Naše želje, misli i djela trebaju barem virtualno biti usmjerene prema njemu.
Zaključak
Nema duhovnoga života bez trajne borbe i nutarnjih sukoba. Za ljude koji zaista ljube Boga sve su stvari – izgledale one dobre ili loše – zapravo dobre. Ako težimo za svetošću, tada ćemo se za mir pobrinuti u pravo vrijeme. Zadnji korak na putu svetosti u Kristu je naše potpuno predanje s radosnim povjerenjem, sve do očite ludosti križa.
Osobni osvrt:
Merton ovim djelom dokazuje zašto je jedan od najznačajnijih duhovnih pisaca 20. st. Knjiga je pisana jednostavnim i pitkim stilom. Može poslužiti kao duhovno štivo. Djelo daje kvalitetan uvid u razvoj vjerskog života, osobito kroz elemente rada, crkvenosti i govora o krjepostima. Merton ne zapostavlja bitne teološke postavke za kvalitetan i uravnotežen duhovni razvoj te nas upoznaje sa sadržajima vjere i aktualizira ih kroz čovjekovu svakodnevicu. Svetost prikazuje kao stvarnost koja je namijenjena svim vjernicima čime u potpunosti slijedi smjernice koje daje II. vatikanski koncil. Ukazuje na zrelost vjere dalekovidnim pogledom u budućnost i izazovima kojima se kao vjernici moramo suočiti.
Recenziju knjige Thomasa Mertona Život i svetost priredio fra Serđo Ćavar
