Euharistiju doživljavam kao veliki dar Krista prijatelja svojim učenicima koje je nazvao prijateljima. Ona je izraz njegove velike ljubavi i želje da njegovo prijateljstvo s njima nikada ne prestane, nego da se širi i produbljuje.
Euharistija – u čemu je veličina i tajna toga dara?
A. Tamarut: Euharistija je dragocjeni i neizmjerni dar koji je Crkva primila od svoga Gospodina; taj dar naime sadrži, kako veli Drugi vatikanski sabor, "svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista, naš Vazam i živi kruh" (PO 5). Po tom daru Krist je na posve osobit način htio ostati povezan sa svojim učenicima; želio je ostati jedno s njima; omogućiti im da sakramentalnim blagovanjem njegova Tijela i Krvi iz dana u dan usvajaju stil njegova života, da poput njega i oni budu sposobni živjeti jedni za druge; da se u svojim zajednicama vladaju kao poslužitelji, a ne kao oni koji žele nad drugima vladati. Euharistija je prvenstveno sakrament ljubavi i kao takav je lijek besmrtnosti, odnosno hrana za život vječni. Euharistija je i veliko otajstvo! Kristovu proslavljenu tjelesnost, njegov život i žrtvu pod posvećenim euharistijskim prilikama moguće je prepoznati samo očima vjere; samo je vjerom moguće ući u intimno zajedništvo života s Kristom koji nam se daje pod prilikama kruha i vina.
Čemu ona vodi, koji su njezini plodovi? Kako se euharistija živi?
A. Tamarut: Euharistija vodi bliskoj povezanosti Isusa sa svojim učenicima; ona je sakrament jedinstva; po jedinstvu s Isusom, povezujemo se jedni s drugima; doživljavamo se kao udovi jednoga tijela, kao članovi iste obitelji koji se međusobno poštuju i vole, jedni se za druge brinu i žrtvuju. Od pojedinaca koji svaki živi za sebe po slavlju euharistijske žrtve postajemo zajednica u kojoj jedni žive za druge. Euharistija se živi tako da se svaki novi dan nastoji osmisliti, pa onda i živjeti kao vrijeme za prijatelje, kao mogućnost za promicanje opseg dobra. Plodovi euharistije se očituju u zalaganju za mir, jedinstvo, solidarnost, pravdu; posebno se očituju u brizi za siromašne i bolesne.
Jesmo li sposobni – svakodnevno slaveći euharistiju – crpiti iz nje za svoj život? Tako veliki dar u "rukama" smrtnika – postoji li opasnost rutine?
A. Tamarut: Isus Krist nam je ostavio euharistiju za hranu na putu prema nebeskoj domovini. I kao što nam je za održavanje tjelesnog života potrebna svakodnevna materijalna hrana, tako nam je za održavanje duhovnog života potrebna česta, po mogućnosti svakodnevna euharistijska hrana. Duhovni put je zahtjevan i bez trajne duhovne okrepe nemoguće ga je izdržati; za vjernika je nezamislivo doći do cilja bez čestog blagovanja Kristova tijela; bez jedinstva s Kristom nemoguće je doći do Oca i ući u život vječni. Ako se promatramo kao hodočasnici i ako shvatimo da nam je Krist ostavio euharistiju za "kruh svagdašnji" u našim svagdašnjim duhovnim naporima, onda ćemo se prema njoj odnositi životno, odnosno, doživljavat ćemo je kao svoju osnovnu životnu potrebu bez koje ne možemo. To onda neće biti rutina, nego svakodnevno zahvalno ispružanje dlana daru života.
Može li se reći da je euharistija znak Božje zaljubljenosti u čovjeka?
A. Tamarut: Pa moglo bi se tako reći, jer doista samo onaj koji neizmjerno i bezuvjetno voli može se domisliti takvom daru, odnosno takvom načinu blagotvorne sakramentalne blizine. Težnja za jedinstvom, za sjedinjenjem s voljenom osobom, što je drugo nego izraz zaljubljenosti?! A blagovanjem euharistijskih prilika dolazi upravo do takva intimnog sjedinjenja Prijatelja s prijateljima.
Sveti otac naglašava ljepotu i veličinu ovog sakramenta i nuka na klanjanje Isusu Kristu i izvan Mise. Kao da manjka fasciniranost/zadivljenost euharistijom?
A. Tamarut: Klanjanje euharistijskom Kristu izvan mise temelji se na vjeri u stvarnu Kristovu prisutnost pod prilikama kruha koja ne prestaje nakon euharistijskog slavlja. No to klanjanje treba prvenstveno promatrati s jedne strane kao duhovni nastavak primanja Krista koje se dogodio u euharistijskom slavlju, a s druge strane kao pripremanje na ponovni susret s Kristom u sakramentu euharistije, u primanju svete pričesti. Dok se klanjamo pred Presvetim oltarskim sakramentom, iskazujemo svoju smjernost, divljenje i zahvalnost za neizmjernu i nedokučivu Božju ljubav koja se iskazala u Kristovoj žrtvi na križu. Zagledani u Presveti sakrament ljubavi pročišćujemo svoje osjećaje i misli; osjećamo se kao Mojsije pred "gorećim grmom" iz kojeg nam se objavljuje Bog milosrđa i ljubavi; osluškujemo što nam je činiti, te zadobivamo potrebnu hrabrost da povjerenu zadaću, odnosno poslanje izvršimo. Svetom ocu je svakako stalo da pred ovim "sakramentom nad sakramentima" ne izgubimo osjećaj svetosti i strahopoštovanja; ljubav i poštovanje idu pod ruku. Euharistija je neizrecivo otajstvo pred kojim treba znati i šutjeti.
Kako Vi osobno volite misliti o euharistiji? Zašto – u svojoj knjizi o euharistiji – velite da je ona "sakrament novih očiju"?
A. Tamarut: Euharistiju doživljavam kao veliki dar Krista prijatelja svojim učenicima koje je nazvao prijateljima. Ona je izraz njegove velike ljubavi i želje da njegovo prijateljstvo s njima nikada ne prestane, nego da se širi i produbljuje; po toj sakramentalnoj blizini on želi svoje učiniti sebi sličnima; osloboditi ih od sebičnosti i pohlepe, zavisti i ljubomore; učiniti ih prijateljima mira, ljudima suradnje i zajedništva; glasnicima i svjedocima Očeve ljubavi za sve ljude i narode. U tom daru im je htio zauvijek ostati pred očima kao onaj koji je došao u svijet da služi, a ne da bude služen. Kada sam u svojoj knjizi "Euharistija - otajstvo vjere i dar života" nazvao euharistiju "sakramentom novih očiju" prvenstveno sam na temelju prizora iz Emausa htio reći da nam euharistija najprije otkriva Krista kao kruh koji se lomi za život svijeta, a time i nama samima otkriva temeljni smisao života. Euharistija baca novo svjetlo na naš život; ona nas prosvjetljuje, nadahnjuje i usmjeruje naše korake; u strancu nam otkriva Krista, u bližnjima prijatelje i udove istoga Tijela; zajednicu nam otkriva kao mjesto susreta s uskrslim Gospodinom. Euharistija odnosi tjeskobu i tugu, vraća nadu i polet. Ona je otajstvo svjetla, te nam upravo kao takvo otajstvo pomaže u liječenju, odgajanju i njegovanju očiju srca da bi jednom mogli u vječnosti gledati Boga licem u lice.
Profesore Tamarut, od srca hvala i neka Vam je blagoslovljen Uskrs!
