O. Niko Bilić je svećenik-isusovac i profesor na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu.
Možda bi za početak bilo dobro da nam, u osnovnim crtama, predstavite svoj životni put.
Poštovani uredniče, dragi čitatelji, srdačno vas pozdravljam i želim puno božićnog mira vama – miljenicima Božjim – u ovim danima nebeske slave. Hvala Vam što smijem u Vašem mediju progovoriti o sebi i o važnim temama koje se – slutim – u ovo vrijeme same od sebe nameću.
Djetinje sam dane provodio u okrilju bazilike Srca Isusova u centru Zagreba. Roditeljima – pokojnom ocu Mateju i našoj majci Ani – mogu zahvaliti što su nas trojicu braće od malena uvodili u otajstva kršćanske vjere. U crkvi su bili osobito važni prvi vjeronaučni koraci pod vodstvom sestre Bogdane iz Družbe sestara Naše Gospe i potom brojni oci i braća isusovci. Pamtim iz djetinjstva posjet misionara koji su svjedočili o svom radu.
Srednju školu pohađao sam kao mali sjemeništarac – kandidat Družbe Isusove. Nakon novicijata započeo sam dugačak studijski put isprepleten s praktičnim radom u apostolatu. Kao i svi isusovački bogoslovi bavio sam se filozofijom i teologijom. U filozofiji su me osobito oduševila i privukla promišljanja o. Miljenka Belića pa sam uredio prvo tiskano izdanje njegove Metafizičke antropologije. Primivši sveti red radio sam kao duhovnik za studente i potom kao župni vikar.
Na teološkom fakultetu sveučilišta u Innsbrucku, na kojem je predavao i čuveni Karl Rahner, postigao sam više akademske naslove pod vodstvom patra isusovca prof. dr. Georga Fischera, vrsnog "starozavjetnika", stručnjaka za Jeremiju. Godine 2006. ponovno sam se vratio u domovinu i nastavio rad u našem studijskom centru na Jordanovcu u Zagrebu. U šali volim reći: tko po završetku studija dođe na Jordanovac – sljedeći mu je "premještaj" Mirogoj.
Od prošle sam godine s posebnim osjećajem već više puta, eto, došao kao voditelj duhovne obnove među braću franjevce u Dubravu.
Član ste Družbe Isusove. Kako uspijevate danas aktualizirati isusovačku karizmu i poslanje?
Isusovačka je karizma danas jednako privlačna i intenzivna kao i u svojim počecima prije pet stoljeća. Riječ je o duhovnosti svetog Ignacija koja se sastoji u unošenju otajstava Kristova života duboko u naš ljudski način mišljenja i postupanja. Tome cilju služe ignacijanske duhovne vježbe – još uvijek vrhunsko, cijenjeno i omiljeno sredstvo na putu k Bogu. To je nedvojbeno prva zadaća i bit isusovačke karizme.
U ozračju Božića lako je ovaj proces osvijetliti primjerom: Sv. Franjo Asiški uprizorio je božićni događaj s jaslicama i tako zadužio sav kršćanski svijet za vjekove. A isusovci su takav postupak proširili u svojim kolegijima i crkvama. I danas jaslice imamo u svakom kršćanskom domu. Što življe predočimo otajstvo koje želimo razmatrati, to više ćemo u nj ući i svojom osjetnom spoznajom, to bolje ćemo iz kontemplacije prijeći i na akciju.
Otpočetka je, znamo, – gotovo kao popratna pojava ove duhovnosti – uz isusovački red vezana i odgojno-obrazovna tradicija. Danas ima mnogo visokih učilišta po svijetu koje vode naši oci i braća. To su institucije koje traže karizmu cijelog čovjeka – onih koji rade u njima i nose ih.
Ipak isusovci u prvom redu ostaju zajednica svećenika koji žele na osobit način stajati na raspolaganju Svetom Ocu za poslanja u Crkvi. Uza nj se vežu osobitim, četvrtim zavjetom, baš onako kako je sv. Ignacije propisao. Stoga je Družba Isusova od početka otvorena i za one koji su već primili sveti red, ali se žele na ovaj specifičan način posvetiti služenju Kristu i njegovoj zaručnici Crkvi pod barjakom križa. To je milost i poziv od Boga.
Izvrsno mjerilo aktualnosti isusovačke karizme jest štovanje Srca Isusova. To je osobit apostolat povjeren Družbi i preko objave vezane uz sv. Margaretu Mariju Alacoque, ali i izravnim papinskim poslanjem u prošlom stoljeću. Pogađa samu srž kršćanske vjere u jedinstvo božanske i ljudske naravi u Kristu. Odgovara na Isusov poziv da učimo od njega, nastavlja izvornu tradiciju mističnog pogleda na Onoga koga su proboli… Koliko je to aktualno upravo među Hrvatima, lako je vidjeti!
Uspješno ste surađivali i radili s mladima. Što bi Crkva trebala danas napraviti kako bi se približila mlađim ljudima?
Istina, po profesiji sam s mladima. U malom sjemeništu bio sam surađivao u vodstvu duhovnih vježbi za osnovce. U novicijatu sam pratio skupinu ministranata na župi. Nakon studija filozofije radio sam sa zborom mladih Oaza u bazilici Srca Isusova. Kao župni vikar sudjelovao sam u akcijama gimnazijalaca. A sada kao profesor stalno sam pred mladima i s mladima.
Kao što Papa govori, mladi su budućnost Crkve – u doslovnom smislu. Svi mi u Crkvi – i mladi i stari – dužni do kraja otkriti dubinu i snagu Evanđelja. Upravo je sv. Franjo istaknuo Evanđelje kao životno pravilo – forma vitae – a ona ima osobitu privlačnost za mladu dušu.
S mladima je jednostavno: treba ih "zgrabiti za srce". Prvo je načelo da mladi nisu objekt, nego živo tkivo Tijela Kristova. Za njih je Isus došao na svijet, njihove je čežnje i muke, radosti i razočaranja, duhovne rane i velike uspjehe uzeo na sebe. Prema tome isto je polazište za pastoral kao i kod starijih: Koliko smo pomogli ljudima da svoju povezanost s Kristom otkriju, obnove, prodube ili pročiste, toliko smo ispunili svoju zadaću! Ostalo je na Isusu i svakom od njih osobno.
U Zagrebu je uoči četvrte nedjelje Došašća organiziran predbožićni duhovni susret za mlade s odličnim motivom: "Isuse, što da ti poklonim za rođendan?" Osobno sam s divljenjem bio svjedok kako su mladi u našem nacionalnom marijanskom svetištu u Mariji Bistrici iste večeri dva i pol sata posvetili molitveno-sakramentalnom programu: sudjelovali su u pokorničkom bogoslužju, slušali Riječ Božju, ispitivali savjest, ispovijedali se, molili krunicu, imali klanjanje pred Presvetim. Hoću reći, mnogo toga se zbiva. Isus i danas pokazuje mladima da su važni – važni su njemu i njegovoj Crkvi. Sveti Otac okuplja mlade na svjetskom danu mladeži. Franjevci s mnogima surađuju u već naveliko popularnoj Frami. Ono što se traži za mladež jest osoba iz duhovnog staleža koja će ih voljeti i koju će oni moći voljeti. Taj čovjek veza im je s velikom Crkvom. On mora biti s njima.
Valja imati na pameti da nipošto ne smijemo stati na površnom druženju koje mladi i drugdje mogu naći, nego da valja ponuditi dublje duhovne sadržaje i veće zahtjeve. Treba od njih tražiti da kao i sv. Franjo popravljaju oltar, izgrađuju crkvu. Ignacijanska pedagogija u tome može pomoći. Onome koji je kadar primiti više, treba više i pružiti. Takvi onda postaju jezgra i nositelji cijele zajednice i novi apostoli.
Tek jednu primjedbu imam. Mislim da nije dobro rasipati snage na mnoge raznorodne zajednice i pokrete, nego se valja koncentrirati na jedan uspješan naziv i slogan koji vrijedi i koji može ponijeti mladež.
Slavimo Gospodinovo rođenje. O Božiću su napisani kilometri stihova. Najčešće ga ljudi doživljavaju kao svjetlost u noći, kao oazu mira u pustinji nemira. Što je za Vas Božić?
Samo onaj božićni stih vrijedi koji nam je u srce upisan i koji nas vodi k istinskom obraćenju. Meni je Božić Božji poziv da s kajanjem priznam svoje grijehe i nevjernosti. Mali Bog dolazi s velikom spasiteljskom ljubavi. Podsjeća me na osnovnu definiciju mojega bića: toliko sam se ostvario, koliko sam se njemu poklonio. Božić je za mene prije svega poziv na molitvu.
Božić mi je nova obveza i inspiracija za promišljanje i pisanje. Božić mi je nova prilika da kao ispovjednik budem svjedok i službenik Božjeg oproštenja pokornicima, da im donesem božansku radost, potaknem ih na novi život u Kristu i upozorim na veliko poslanje koje imaju na ovom svijetu. Za Božić opet stupam na oltar sa zadaćom da navijestim blagovijest koja potiče na akciju: otkrivanje Isusa, prepoznavanje znaka, međusobnu komunikaciju, divljenje Božjim djelima. Opet otkrivam kako sam ograničen i izručen u Božje ruke.
Kardinal Bozanić više je put istaknuo kako kršćanski Božić znači pouzdanje u Božju ljubav. Naša je nada u Kristu koji s nebeskog prijestolja dolazi u našu prolaznost. Kriza je vladala i one – betlehemske – noći. Strašna kriza.
Kad god se razmišlja o Božiću, onda se o ovome blagdanu uvijek govori "idealnim riječima". Na taj dan sve je lijepo, slatko, krasno; pripreme za njega su tako posebne, pa se čini kako Božić odlazi sve više u ono "legendarno"... Što je to toliko "čarobno" u spomenu riječi "Božić" da svi govore kako je to najljepši kršćanski blagdan ili "blagdan nad blagdanima"?
Čaroban jest Božji čar, njegova ljupkost i dražest koju smijemo promatrati u liku Djeteta, o kojoj Ivanovo evanđelje piše da primamo "milost na milost". Blagdan svih blagdana ima svoju nevjerojatnu privlačnost jer se Bog povjerio u ruke ljudima. Pravedni Josip i Djevica Majka u studeni i mraku Davidova grada svojom ljubavlju omogućuju ljudsko rođenje Božjega Sina. Ipak najveću i izvornu teološku snagu u kršćanskoj vjeri ima Uskrs.
Skok u legendu lako se zbiva. Ljudi se – priča se – okupiše posljednjih godina na ugodno, tradicionalno božićno druženje u urešenoj kućici, prekrasne, snijegom zabijeljene zimske večeri. Nazovu oni u samostan da upitaju ima li koja druga, nova priča, da ne uzimlju ponovno onu o Isusovu rođenju. Sve djeluje kao da je eto tek neka priča – maštovita topla, ali izmišljena pripovijest. Evanđeoski izvještaji međutim nude drukčiju sliku. I Matej i Luka naglašavaju povijesnost Isusova rođenja – Luka točnim navođenjem podataka o vlastima, Matej upozoravajući na proroštva. Malo je tu idealizacije, puno više naše krute ljudske realnosti kakvu dobro poznajemo.
Slatkoća Božića jest novo otkrivanje djetinjeg povjerenja u nebeskog Oca. Ljepota božićne noći odgovor je na čovjekovu čežnju da se u užurbanom svijetu smiri te usmjeri svoj pogled i misli na ono što primamo kao Božji dar. Trenuci tihe kontemplacije kojom spoznajemo vlastitu od Boga danu vrijednost, ustanovljujemo što smo sve u životu ostvarili, vrlo su ugodni i vode nas u nov susret s ljudima i u novu marljivost u našim dužnostima. Krasno je na Božić ono milo Dijete koje širi ruke da zagrli cijeli svijet.
Na sam će dan Božića biti toliko tuge, patnje i nesreće u svijetu. Ne demantira li naša svakidašnjica idealizaciju Božića?
Božićna istina je tako stara i opet uvijek nova. Bog dolazi upravo u ovakav naš svijet. Postaje Mali Bog – Božić. Rađa se kao ljudsko dijete koje treba ugrijati i nahraniti, umiti i utješiti. Djetetu je sve potrebno i egzistencijalno je ovisno o roditeljima. Takvu ovisnost Bog uzima na sebe.
Hladna betlehemska noć, rođenje u životinjskim jaslama daleko je od toplog obiteljskog doma i obilja vezanog uz blagdansko slavlje. Ali ipak pravo je da baš za Božić spremamo darove. Baš o Božiću najopipljivije se očituje Isusov proglas: "Što ste učinili jednome ove moje najmanje braće, meni ste učinili" (Mt 25,40).
Dobro je da je iz srca kršćanske vjere Božić ušao u suvremenu civilizaciju kao blagdan obitelji i ljubavi prema bližnjemu. U stres koji nastaje zbog popisa stanovništva dolazi Bog. Nadničarima, pastirima koji borave vani – kao beskućnici – objavljuje se Božja slava.
Naši današnji božićni uresi poziv su da usmjerimo pogled k nebu odakle nam dolazi hitan Božji zov na obraćenje. Kuglica koja blista na božićnom drvu upozorava na iskonsku, jedinu idealnu dobrotu nebeskog Oca. Na nju se bez straha i bez pridržaja možemo osloniti. Idealizacija i djetinja razdraganost vrijede ako nas vraćaju u ruke Očeve i u život po zakonima njegove kuće – gdje i nadničari imaju kruha u izobilju.
Kako je prikazan Božić u Bibliji, a kako u kršćanskoj teologiji?
U izvještajima vezanim uz Božićno otajstvo Biblija ističe suradnju neba i zemlje. Božji glasnici donose vijesti i pouke i Mariji i Josipu, jedan objavljuje pastirima veliku radost, a cijelo mnoštvo hvali Boga i naviješta mir na zemlji. Gospa daje svoje pristanak "Neka mi bude!", Josip i pastiri marljivo izvršavaju nebeske naloge. Mudraci s istoka na nebesima pronalaze zvijezdu vodilju, starac Šimun koji iščekuje utjehu za cijelu zajednicu, prepušta se vodstvu nebeskog Duha, proročica Ana život je posvetila bogoslužju – uzdizanju zemaljskih molitava u nebeske visine. Biblija očito ima oka za ulogu pojedinaca, konkretnih osoba u božićnom događanju.
Osim toga Gabrijelove riječi kod naviještenja i poruka koju Josip u Matejevu evanđelju dobiva pokazuju da drevna proroštva dolaze do ispunjenja. Prorok Natan Davidu je govorio o vječnom kraljevstvu (2 Sam 7), sada se to ostvaruje u Marijinu sinu. Izaija je govorio o Djevici koja će začeti (Iz 7,14) – Božja riječ ostvaruje se u "službenici Gospodinovoj". Njezin Sin jest Emanuel – s nama Bog. Sam će kao uskrsli Učitelj i Gospodin na kraju istog Matejeva evanđelja posvjedočiti: "Ja sam s vama – u sve dane" (Mt 28,20).
Biblijski tekstovi o Božiću čuvaju nas od pristranosti i ističu univerzalnost Božić. Bog ne dolazi samo siromasima – pastirima, ni samo izabranom narodu, nego i predstavnicima visokog društva – mudracima koje obično i prepoznajemo kao kraljeve, koji u isti dolaze kao zastupnici svjetskih naroda.
Slično Svetom pismu, rekao bih, postupa i teologija koja želi sažeti ono bitno. Teologija želi na temelju Božje Riječi, crkvene predaje i zdravog promišljanja izreći obvezujuću i korisnu vjersku istinu. Božić razvija temeljnu misao o utjelovljenju i dolasku Spasitelja. U Božiću je specifičan početak kristologije – Isus s božanskom nadnaravi i ljudskom naravi kreće u svoju veliku misiju. To je ujedno temelj nove – kršćanske praktične, moralne teologije koja počiva na tajni Otkupljenja. Ovaj Božić slavimo u godini sv. Pavla. Taj prvi kršćanski teolog ističe da je Isus rođen od žene – Božji Sin postaje ljudski potomak. Krist, u kome je sve stvoreno postaje podložan Zakonu. Prihvaća da mu Zakon bude nadziratelj – pedagog koji će njime kao maloljetnikom upravljati. On, baštinik Očev postaje rob, kako bismo mi postali sinovi i baštinici Božji. Pavao ide još dalje pa kaže da je Bog izložio Krista, ističući kako Sin Božji na se uzima svu krutost drevnog ljudskog običaja da nejaka djeca budu jednostavno prepuštena vlastitoj sudbini.
Neki sam dan čuo zanimljivu misao kako su i jasle i križ istesani od istog drveta. Kako našem društvu, kako suvremenom svijetu prenijeti božićnu poruku mira?
Drevna je predaja da isto drvo služi i za jaslice u kojima je dijete Isus i za križ na kojem je Mučenik kao Žrtva razapet. Često se također ističe kako Sin Božji otpočetka prihvaća trpljenje – kao što i poznata pjesma veli: "on za nas trpi čim se rodi". Ne samo tjeskoba mlade majke koju Josip najprije želi potajice otpustiti, i mučna strka zbog naredbe o popisu, nego i nedostatak mjesta u Betlehemu – sve je to već dio otkupiteljskog djela Kristova. Pa i slama i drvene jasle – nisu to topli dušeci i mirisne odaje za kraljevsko rođenje.
Drvo jaslica i drvo križa osim toga je za hrvatski narod važno obilježje. Upravo onda kada je pronađeno sveto drvo križa, barem u relikvijama, Hrvati se doseljavaju na područje svoje današnje domovine.
Teološka poruka toga drveta je izvrsna. Jedno je i jedinstveno Kristovo otajstvo. Isti je Krist utjelovljeni i rođeni, i onaj raspeti i uskrsnuli.
U današnjem društvu "pali" samo autentično svjedočenje. To se sastoji puno više u načinu života i rada, negoli u samim riječima koje govorimo. U praksi to znači skok od medija u pravu stvarnost, od virtualne komunikacije u izravno druženje. Treba uspostaviti sklad između naših riječi i djela, našeg vjerovanja i našeg postupanja. Sa svetim Franjom moramo obnoviti svoju ljubav prema Isusu. Znamo kako su pastiri u evanđeoskom izvještaju preuzeli ulogu Božjih glasnika – postali su anđeli. Najprije anđeli naviještaju rođenje Gospodinovo i hvale Boga (Lk 2,13.17), potom pastiri čine to isto (Lk 2, 18.20). Sveti Otac Benedikt XVI. i ove godine upućuje poruku za svjetski dan mira koji se slavi na osminu Božića. Poziva da sami uronimo u otajstvo Božjeg mira – to je kontemplativni dio koji se traži, i da potom budemo apostoli mira – to je akcija. Oboje je i danas potrebno: molitvena dimenzija kojom se obraćamo Bogu i apostolska dimenzija kada se obraćamo ljudima. Treba se moliti "mladomu Kralju", onda se uistinu "mir svijetu naviješta".
Od srca hvala na razgovoru. I svima: sretan Božić!
Razgovarao: fra Dalibor
