"Idući kroz život ovisimo o mnogim zemaljskim stvarima. Iako su nam te stvari potrebne, moramo biti uvijek svjesni da one prolaze, pa se ne smijemo za njih prilijepiti i zaboraviti na pravi život koji nam je Isus omogućio. U tom nam je učitelj sveti Franjo."
Fra Bazilije je rođen 30. siječnja 1918. u Drinovcima, općina Grude. Gimnaziju je pohađao na Širokom Brijegu, a studij bogoslovlja u Mostaru i Rimu. Nakon svećeničkog ređenja 1942. odlazi u Rim, gdje je na povijesnom odjelu papinskoga sveučilišta Antonianum doktorirao tezom o trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. Na državnom sveučilištu La Sapienza u Rimu (Lettere) studira orijentalistiku (arapski, perzijski i turski), koji također okončava doktoratom. U isto vrijeme završio je studij na Vatikanskoj školi za diplomatiku i paleografiju. 1947. bio je imenovan generalnim arhivarom i analistom Reda manje braće, pa na toj dužnosti ostaje sve do 1985. godine. Pred domovinski rat preselio se iz Rima u Mostar. No, zbog ratnih nedaća fra Bazilije ubrzo odlazi u Zagreb, nastavivši svoj znanstveni i spisateljski rad u našem samostanu u Dubravi. Krepka zdravlja i vičan novim tehnologijama fra Bazilije je posljednjih godina objavio nekoliko obimnih svezaka povijesnih rasprava i zbirki dokumenata. Fra Bazilijev je vedar duh i svakodnevni bratski osmijeh ohrabrenje i poticaj nama mlađima.
Nedavno ste navršili 90 godina. Kako sada gledate na godine koje ste proživjeli?
Kad sam navršio 90 godina, bilo ih je dosta koji su mi začuđeno čestitali kao da nisu vjerovali da ih imam toliko. Meni je naprotiv izgledalo, kad sam na njih gledao jednim pogledom, da su tako brzo prošle pa nisam mislio da se tomu treba čuditi. Ali kad sam ih počeo promatrati jednu po jednu, postao sam svjestan da ih je ipak prošlo dosta.
Mislite li i danas o smislu ljudskog života i kako se on mora provoditi da bude dostojan čovjeka?
Više nego ikada prisutna mi je osnovna istina kršćanskog života da nas Bog ljubi i da je poslao svoga jedinorođenog Sina da nam kaže tu istinu i da nam dadne mogućnost svojom prisutnošću uzvratiti ljubav našemu nebeskom Ocu. Sveti Franjo nam je pokazao kako je on vršio tu dužnost.
Prije 70 godina bili ste student teologije u Mostaru. Koliko se razlikuje život u klerikatu onda i sada?
U ono vrijeme stvarno smo se odgajali više nego danas odvojeno od svijeta. Na taj način htjeli su nam omogućiti miran što mirniji život, da bismo mogli što sigurnije doći do zrelosti, bez vanjskih utjecaja koji bi nas mogli skrenuti s pravoga puta. Naprotiv današnji odgoj, ako krivo ne shvaćam, više je otvoren svijetu kako bi izvjesne poteškoće pomogle sazrijevanju mladih i usmjeravale ih pravim putem.
Za vrijeme drugog svjetskog rata studirali ste u Rimu. Kako ste primili vijesti o pokolju braće franjevaca u Hercegovini, među kojima su bili neke od vaših kolega, profesora , a i vaš stric fra Krešimir?
Upisao sam se 1942/1943 u Rimu. Kako sam kasno dobio dozvolu da uđem u Italiju, došao sam u Rim tek 25. siječnja 1943. Dne 5. veljače položio sam prijemni ispit i počeo pohađati peti tečaj teologije, koji sam završio 1. srpnja 1943. licencijatom, za koji sam napisao radnju o pokrštenju Hrvata. Nakon licencijata pohađao sam dvije godine crkvenu povijest i pisao doktorsku radnju o povijesti trebinjsko-mrkanske biskupije. Doktorsku radnju obranio sam 10. srpnja 1945. Da su se prilike normalno razvijale, nakon doktorata vratio bih se u Mostar.
Za vrijeme moga studija prilike u Hercegovini postale su vrlo teške, ali dugo nismo mogli znati kakve su. Početkom ožujka 1945. došao je u Rim Marko Skoko, rodom iz Klobuka, nekadanji širokobriješki đak, koji je donio vijest da su partizani srušili samostan i gimnaziju na Širokom Brijegu i ubili 6 franjevaca. Među ubijenim, prema njemu, bio je i moj stric fra Krešimir. Tu vijest mi je priopćio student fra Augustin Augustinović koji mi je izrazio sućut misleći da ja već to znam što se je dogodilo.
Kad ste saznali za pogibiju franjevaca, što ste mislili o svojoj budućnosti i budućnosti naše provincije?
Bilo nam je vrlo teško dok smo malo po malo saznavali za mučeništvo naše braće. Iako smo bili svjesni da su komunisti obični zločinci, nismo mogli misliti da čovjek može biti tako zao kao što su se oni tada pokazivali u našem narodu u Hercegovini, ali i drugdje. Ali mi hercegovački franjevački studenti u Rimu (fra Zoran Ostojić, fra Vjekoslav Bambir, fra Miron Lasić i ja) u tim prilikama mislili smo na svoju budućnost i na budućnost franjevaca u Hercegovini. Na nagovor fra Dominika Mandića odlučili smo upisati se na rimsko sveučilište i studirati gimnazijske predmete da bismo mogli s vremenom predavati na Širokom Brijegu. Meni su savjetovali da uzmem zemljopis i povijest.
Kako ste postali generalni arhivist Reda?
Upisao se na rimskom sveučilištu odsjek islamologiju misleći osposobiti se za čitanje turskih dokumenata. Osim sveučilišta pohađao sam školu arhivistike i diplomatike kod vatikanskog tajnog arhiva. Tu školu završio sam 27. lipnja 1947. i proglašen paleographus et archivarius. Upravo u to vrijeme arhivist franjevačke kurije zamolio je upravu Reda da ga oslobodi dužnosti arhivista jer se ne osjeća da je u stanju ubuduće obavljati tu dužnost. Kako je vatikanski poluslužbeni list Osservatore romano objavio da sam položio arhivistiku i paleografiju, nekako sam odmah postao kandidat za tu službu, a imenovan sam 17. srpnja 1947.
Kako danas gledate na svoj rad u Generalnom arhivu Reda?
Radio sam u Generalnom arhivu Reda 38 godina. Mnogi su se čudili, kad su vidjeli što radim, kako mogu prebirati stare papire i njima se zanimati. Naprotiv ja koji sam studirao povijest bio sam uvjeren da samo na temelju onih starih papira možemo upoznati prošlost. Istina nisam radio u arhivu samo ono što je mene zanimalo, nego sam morao misliti i na druge koji će se zanimati stvarima koje mene ne zanimaju i osigurati im da to mogu učiniti.
Jeste li se bavili „čisto svećeničkim“ dužnostima?
U zajednici bio sam na raspolaganju i obavljao ono što se od mene tražilo. Usto, bio sam kapelan u jednoj kirurškoj bolnici kroz 30 godina. Svako jutro u njoj sam slavio svetu misu i svaku večer pohađao bolesnike. Kroz nekoliko je godina u toj bolnici bilo i rodilište, pa sam obavio velik broj krštenja. Za vrijeme ljetnih praznika često sam išao zamijeniti svećenike koji su trebali obaviti odmor. U tom svojstvu sam 12 puta išao u Sjedinjene američke države,
Čim se trenutno bavite?
Iako ne mogu raditi ono što sam radio prije, ipak ne zaboravljam onaj posao koji sam dugo godina obavljao. Istina, ne pohađam vanjske biblioteke i arhive, ali u sobi imam i knjiga i rukopisnih izvora koji mi omogućuju donekle nastaviti ono što sam kroz duge godine radio. Usto, kako sam se bavio pretežno franjevačkom prošlošću, još uvijek nastojim osvijetliti koji događaj ili ličnost te prošlosti. U arhivskim spisima češće se govori o ljudima s kojima se pisci spisa nisu slagali, dok se oni koji su dobro djelovali često uopće se ne spominju, sada radije nastojim shvatiti razloge njihova takvog djelovanja.
Što preporučujete današnjoj franjevačkoj mladeži?
Da budu u životu razumni. Idući kroz život ovisimo o mnogim zemaljskim stvarima. Iako su nam te stvari potrebne, moramo biti uvijek svjesni da one prolaze, pa se ne smijemo za njih prilijepiti i zaboraviti na pravi život koji nam je Isus omogućio. U tom nam je učitelj sveti Franjo.
razgovarao: fra Stipan Klarić
