Razgovor s Blaženkom Lackovićem

Blaženko, iznimno ste poznati hrvatskoj javnosti. Možete li ipak u nekoliko rečenica opisati Vaš životni put?

Rođen sam u Varaždinu 25. prosinca 1980. U Novom sam Marofu živio, odrastao, završio osnovnu školu i odabrao jednu od meni najbitnijih stvari - rukomet. S četrnaest godina sam počeo s prvim rukometnim treninzima, sa šesnaest otišao u R.K.Varteks i debitirao u Prvoj hrvatskoj rukometnoj ligi. U Varaždinu sam i nastavio školovanje. Četiri godine kasnije dobivao sam poziv rukometnog kluba "Zagreb", gdje je i počeo moj reprezentativni put. Godine 2003. osvojio sam zlato na Svjetskom prvenstvu, a 2004. Olimpijske igre u Ateni: moj najveći uspjeh. Iste godine selim u Njemačku ligu, gdje sam i dan-danas. U međuvremenu osvajam srebro na Svjetskim prvenstvima u Tunisu i u Hrvatskoj i Europsko srebro u Norveškoj.


Čovjek danas zbog užurbanosti života ne uspijeva pronaći vremena za sabranost i susret s Bogom. Na koji način, kao vrhunski sportaš i profesionalac, uspijevate spojiti sakramentalni život i ono čime se bavite?

Istina je da je moj život užurban i pun stresa, putovanja, priprema i utakmica, ali pronađem vremena za molitvu, misu i trenutke s Bogom. I mislim da mi to dobro uspijeva. U trenucima kad sam u autobusu, hotelu ili avionu uvijek se nađe vremena za molitvu u sebi. Iako moram priznati da sam početkom svojih dvadesetih malo zanemario svoju vjeru i izgradnju u Bogu, ali ubrzo sam shvatio da moj život nije ono što ja želim i, uz Njegovu pomoć, moja je vjera postala jača nego ikad, a moj život ispunjen i koristan.



Koliko u tome uspijevate? Zapravo, mislite li da je (ne) dovoljno i da možete ili trebate više?

Iako uspijevam u tome mislim da mogu i više, te, što mi ljudi ne želimo sebi priznati, iskrenije moliti i više živjeti život vjernika, koji se ne skriva iza stresa ili nekih drugi razloga kao što su "nemam vremena" ili "život mi je previše užurban da stignem više biti s Bogom".


Vrhunski ste sportaš i igrate u velikom klubu. Međutim, samo je Vama poznato koliko ste se morali odricati kako biste dosegli tu razinu. Talent sam po sebi nije dovoljan. Jeste li se susretali s prigovorima kao što su: "Vi ste zvijezda, materijalno ste osigurani, dok mi mali ljudi teško živimo." i sl. Kako se nosite i odgovarate na takve prigovore?

S obzirom da rukomet baš ne spada u sportove u kojima se vrti ogroman novac i gdje se sportaš može osigurati preko noći, ljudi nit mi prigovaraju niti sam osjetio da bilo kome to smeta. Neću reći da zarađujem malo. Sigurno je da je to i iznadprosječno i da si mogu priuštiti lijepe stvari, ali ne pridajem tome preveliki značaj. Bitna mi je financijska sigurnost mene i moje obitelji. Nikakav luksuz.


Što je za Vas odricanje i kako ga doživljavate: pozitivno ili negativno?

Pa ako se moraš odreći maturalne večeri da bi igrao turnir u Švedskoj kao ja, nije to bilo lako. U tom trenutku mi je to i bilo teško i nisam baš bio sretan, ali na to sad gledam drugačije. Ne razmišljam je li to bilo pozitivno il' negativno. Da bi čovjek uspio u životu u bilo čemu, postoje odricanja i mora se platiti cijena. Evo dok sve ovo pišem, vozim se u vlaku iz Stuttgarta za Hamburg. 23:00 su sata i Velika je subota. Za sat ću vremena biti u Hamburgu, a moja supruga i svi moji najdraži su u Hrvatskoj. Biti sam na tako poseban dan nije lako, ali to je odricanje i to je cijena koja se mora platiti.


Nažalost, nerijetko se u izravnim televizijskim prijenosima sa sportskih borilišta mogu čuti teške psovke. Sutradan pak od tih istih sportaša u nekom intervju možemo pročitati da su vjernici. Razumijem da mnogi toga nisu niti svjesni, jer su možda imali nedostatan i nedovoljno kvalitetan odgoj. No, može li se vrhunski sportaš posvetiti vjerskom odgoju svoga bića, svoje savjesti, pa da se takve stvari, koje se međusobno kose, ne događaju?

Jasno da, kad su visoke tenzije, kad je puls na 200, kad je pritisak ogroman, sportaš, ali isto tako i svaki drugi čovjek kad je u takvoj situaciji, može reći teške stvari, stvari koje i ne misli. Ne bih optuživao tu odgoj jer mi smo svi ljudi i nismo bez grijeha. Bitno je biti svjestan da si pogriješio, bitno je pokajati se, bitno je ne ponavljati to nego učiti i naučiti kako se u takvim situacijama ponašati. Biti vjernik, biti ponosan što si vjernik i ići u crkvu ne znači da smo savršeni!


Treba li današnjim profesionalnim sportašima duhovna pratnja u njihovim klubovima (primjerice svećenik) kako bi se, osim fizičke, vodilo računa i o njihovoj duhovnoj dimenziji?

Pa zašto ne? Vjera nam isto pomaže da pronađemo unutarnji mir, snagu kad padamo, kad ne ide onako kako želimo. U sportu ima jako puno teških trenutaka, teških povreda, izgubljenih utakmica, finala…, gdje treba biti jak. Duhovna snaga je u tim trenucima jako bitna.


Jeste li svjesni da ste uzor mnogim ljudima, posebice mladima, te da na taj način možete utjecati na njih? Osjećate li teret takve odgovornosti?

S jedne strane je to lijepo i godi kad ima mladih ljudi koji žele biti poput nas. Posebno sad kad je rukomet u vrhu, kad se osvajaju medalje i nižu uspjesi. Mladima trebaju uzori, a i sam sport je jedno mjesto u kojem se mladi okupljaju,odgajaju i uče a istovremeno zabavljaju i opuštaju. S druge strane, ne bi rekao teret već odgovornost da mladi u nama vide ne samo odlične sportaše nego, što je puno važnije, dobre i kulturne ljude.



Često se od ljudi različitih uzrasta, pogotovo mladih, može čuti: "Krist da, Crkva ne". Može li se do Krista bez Crkve i na koji način?

Ja na to ne mogu i ne znam odgovoriti. Zašto oni to misle, na čemu grade svoja razmišljanja - ne znam. Možemo se vratiti unazad u ovom intervjuu pa reći nitko nije savršen! Ja znam da nas Crkva približava Isusu, da nam čita i objašnjava riječi Isusove, Njegov život i put, Njegovu ljubav prema nama i još puno toga. Ali, s druge strane, siguran sam da se do Krista ne može doći samo s Crkvom i odlaskom u crkvu. To nije dovoljno. Potrebno je živjeti s Isusom, pokušati živjeti životom kakvom nas je On učio.



Mislite li da se Crkva udaljila od naroda, kako joj se često spočitava, te da crkveni pastiri djeluju nedostupno?

Ne mislim da se Crkva udaljila od naroda. Niti da se želi udaljiti, naprotiv. Crkva je uvijek otvorena za sve nas, a crkveni pastiri nas i dalje pozivaju svaku nedjelju da dođemo. To mi se ne čini nimalo nedostupno! Iako su neka, nazovimo to tako, moderna vremena, iako svijet korača naprijed (ili nazad) jako brzo pa tu može doći do nekih razilaženja u razmišljanjima, siguran sam da to ne bi trebao biti razlog za takva razmišljanja. Trebao bih čuti te koji tako misle - zašto to misle. Meni osobno Crkva nikada nije bila nedostupna ili nešto slično tome.


Bog se u Isusu Kristu objavio kao milosrdni i bliski Bog. Kako u sebi pomirujete zlo, nepravdu i patnju nevinih, koja je prisutna u svijetu, i Boga koji se u Sinu stavio na stranu takvih ljudi? Ne čini li Vam se da je malo nepravedan ili nedosljedan?

Teško je to prihvatiti, ali ne treba zaboraviti da je i Isus patio, bio nevin, da je i on bio mučen i da je umro. Da se nalazimo u onom vremenu pitali bismo se, vjerojatno isto i kao sad mi, gdje je sad Bog? Zašto to dopusta? Ali sad znamo zašto, koji je razlog bio tada da je sve to bilo s razlogom. Da Ga nije Bog ostavio i napustio shvaćamo tek sad. Da u biti to i nije bio tužan trenutak nego naše spasenje. Ali, kažem, teško je to prihvatiti no ja mu vjerujem.


Nova zlatna era hrvatskog rukometa počela je 2003. godine u Portugalu. Tada Vas je javnost prozvala Paklenima. Što mislite o tome? Poistovjećuju li se reprezentativci s tim nazivom?

Naziv "Pakleni" trebao je značiti netko opasan, nezadrživ, pobjednik... S vremenom kako su nas ozljede napale pomislili smo da nam ti pakleni i ne trebaju baš tako. Nekako nas je peh pratio. Ali nije to imalo veze sa imenom. Rukomet je jednostavno opasan sport, prenatrpan utakmicama i prvenstvima. I tako smo se nekako spontano nazvali - kaubojima. Ipak smo mi bili mala 'banda' nekako drugačija od drugih. Spontana ekipa rukometaša uvijek spremna na neku foru, ali i stisnut kad je trebalo. Ja bih rekao kako se našla prava ekipa u pravo vrijeme i na pravom mjestu.



Osvojili ste odličja na svim najznačajnijim natjecanjima. Gdje sad crpite motivaciju?

Motivacija je u tome da mi uživamo raditi to kaj radimo. Užitak je pobjeđivati i osvajati. Vidjeti da nekog veseli to što ti radiš. Ovo što je bilo u Hrvatskoj – neopisivo je. Ljudi na jedan dan zaborave sve probleme i mogu se slobodno živcirati s nama. Tu i tamo zna naša utakmica biti napeta... Za to se mi specijalno potrudimo... skoro svaki put! Ni meni nije jasno kako to uspijevamo! I, iako smo puno postigli, mislim da je još puno ispred nas. Samo da smo zdravi...


Kako se osjećate kada Vas trener nakon nekoliko promašaja posjedne na klupu, a Vi želite pomoći? Koji je osjećaj nakon toga ponovo zaigrati?

Ljuto. Ako je to nakon nekoliko promašaja ljut sam na sebe, a ako je to nakon nečeg drugog, ljut na njega! Lakše je kad vidiš da ekipi ide pa ajde nekako se smiriš. Al' ako ne ide onda kipiš lagano. Ali s vremenom i to nekako shvatiš drugačije. Kad opet zaigraš, pokušaš se dokazati, vratiti samopouzdanje i dati svoj maksimum. Ako stvarno ne ide, e onda čekaš drugu tekmu...


Jedan je prestižni medij s "Otoka" (misli se na Veliku Britaniju) prije par tjedana objavio da je naš Goran Ivanišević najpraznovjerniji sportaš u povijesti. Imate li Vi neki poseban ritual prije utakmice?

Imao sam svašta. Od muzike, do majice ispod dresa, čarapa, do načina zagrijavanja, izlaska iz busa, kava: da ili ne... Al' to su sitnice koje odmah čim lošije odigraš promijeniš i zaboraviš. U Tunisu sam slušao Olivera i to jednu te istu pjesmu prije svake tekme. Volim Olivera, ali…


Koliko su, zapravo, sportaši praznovjerni?

Pa ja mislim da su to u biti male stvari kojima se rješavamo treme na neki način. Ima nas svakakvih, ali većina nas slično razmišlja i želimo samo biti što bolji. I mislim da su sportaši prilično praznovjerni, ali samo u potrazi za boljom formom, boljim rezultatom. Dobro je sve dok sretnu majicu ili čarape ne zaboraviš izvaditi iz torbe i osušiti...


Koji Vam se događaj, susret ili gesta, na parketu ili izvan njega, najviše urezao u sjećanje?

Teško je izdvojiti koji je najviše… Nekako su izmiješani svi: od pozitivnih i lijepih do malo manje ljepših. Ali kad već govorimo o sportu kazat ću da je osvajanje zlatne olimpijske medalje u Ateni najveći trenutak u mojoj sportskoj karijeri. I mislim da ništa u sportu to ne može nadmašiti.



Tko je za Vas najbolji sportaš u povijesti hrvatskog sporta i zašto?

Hrvatska je zemlja koja se može pohvaliti sportom i sportašicama. Sportaši su promovirali našu zemlju u početku kad je to bilo najbitnije, a to čine i sad kad smo već prepoznati. Izdvojio bih Dražena Petrovića, koji se ponosio hrvatstvom, a svojim primjerom rada i uspjeha, načina na koji je igrao i osvajao publiku može biti i primjer i svima koji ga i nisu imali čast upoznati ili uživo gledati. Iako je tu uz njega i Janica Kostelić, čiji uspjeh je ravan čudu. U takve se ljude trebaju mladi ugledati.


Gdje se vidite nakon završene karijere?

Pa za sad planiram još nekih šest-sedam godina profesionalno igrati. Usput će već nešto doći. Za sad ne stignem, a i ne želim previše razmišljati o tome već guštam u sadašnjosti. Ali nadam se da ću raditi nešto što volim, ali nešto u čemu neću biti daleko od svoje obitelji i gdje moj obiteljski život neće patiti kao sad.


Proslavljeni golman hrvatske rukometne reprezentacije Vlado Šola ovih dana kruh zarađuje sudjelujući u jednoj televizijskoj emisiji. Vidite li možda sebe jednog dana u takvoj ili sličnoj ulozi?

Nikako se ne vidim u tome i ne zanima me takvo što. Iako je zanimljivo to što on radi. Volim ga pogledati kad stignem i smiješan mi je skroz u toj ulozi, ali ja sebe vidim samo ispred televizijskog ekrana. Makar, čovjek nikad ne zna....


Par blic pitanja…


Bog? Najveće dobro. Neopisiva ljubav. Vječnost

Hrvatska rukometna reprezentacija? Ispunjenje sportskog sna.

Supruga Nikolina? Moja ljubav, sreća, supruga i prijateljica, najbolje me poznaje, razumije, pomaže. Ona je i puno vise od svega toga…

Sveta misa? Unutarnji mir. Pronalazak sebe i jačanje vjere u meni.

Isus Krist? Daje mi snagu i mudrost kad mi je to najpotrebnije. Moj put.

Haubica iz Marofa? Hahahaha… Lagano mora na remont...

Crkva? ... je tu da nas približi Bogu i ojača nam vjeru...

Rukometna lopta? Moj dobar odabir.

Ivano Balić vs Nikola Karabatić? Teška borba najboljih.

Sakrament pomirenja (tj. ispovijedi)? Najiskreniji razgovor s Bogom.

Hrvatski rukometni navijači? Crveno-bijelo ludilo

Novi Marof? Moja obitelj. Mir. Predivno djetinjstvo.

Svećenik? Put prema razumijevanju Kristovih riječi. Čovjek jak u Bogu.


Razgovarao: fra Slaven