Fra Josip Vlašić je svećenik od 2007. godine. Djelovao je u župama po Hercegovini i radio kako s mladima, tako i s odraslima, prateći zajednice Franjevačkog svjetovnog reda. U posljednje vrijeme djelovao je u Pazinu, a sada se nalazi u Masnoj Luci na mjestu voditelja programa u Franjevačkoj kući molitve.
Fra Josipe, bavite se također i pastoralom odraslih, na čemu će biti naglasak u ovome razgovoru. Možete li reći koliko dugo se bavite katehizacijom odraslih osoba?
Je li to katehizacija ili nije, ja nemam pojma, ali kao župnik, a prije toga kao duhovni asistent Franjevačkog svjetovnog reda, baš sam intenzivno radio s odraslim osobama, konkretno s jednom određenom skupinom. To je trajalo šest godina u Mostaru, a sada radim na jedan drugačiji, povremeni način. Ovdje u Franjevačkoj kući molitve u Masnoj Luci radim sa skupinama koje nam dolaze, a najbrojniji su oni srednje i odrasle dobi. Dakle, dobar dio svoga svećeničkog života sam radio i radim s njima.
Zauzima li se Crkva dovoljno za katehizaciju odraslih osoba?
Ne čini mi se da postoji neki specijalni program. Možemo reći da sve što Crkva radi ustvari jest katehizacija i sakramentalna praksa, kao što je i sve ono što svećenici rade u pastoralu na neki način dio katehizacije. No svakako da ima prostora za činiti bolje i više.
Mislite li da je pastoral odraslih osoba danas zapostavljen ili se dobro vrši?
Ono što vidim je to da se pastoral bazira najviše na pastoralu sakramenata. Pripreme za prvu pričest, krštenja, vjenčanja - to je ono što je nekako najdominantnije. Iako se posljednjih godina razvija pastoral braka i obitelji, te se i na taj zahvaća jedan dio pastorala odraslih osoba. Također, u novije vrijeme su jako razvijene različite molitvene skupine. Unutar tih skupina odvija se određena katehizacija i Crkva u svemu tome sudjeluje. Možda ne ona „službena“ Crkva, ali sve je to dio Crkve i crkvenih nastojanja. Tako da bih rekao da se ipak nešto radi, ali i da uvijek može bolje.
Po nekom Vašem iskustvu, koje projekte bi bilo dobro pokušati provesti u području pastorala odraslih osoba, ili ako niste imali dovoljno iskustva, što bi bilo dobro? Kako privući odrasle osobe?
Mislim da je važno ljudima nuditi informacije. U Crkvi postoji ponuda brojnih različitih projekata. Ono što se u određenoj župi može jest da župnik nudi ljudima te projekte i upućuje ih na njih. Evo i mi ovdje u Masnoj Luci nudimo različite programe i ljudi dolaze iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Recimo, ono što sam ja iskusio je to da je ljudima drag pastoral hodočašća. U župnoj zajednici gdje sam bio, uvijek je bilo lijepo prihvaćeno kada bih organizirao neko hodočašće. Kada su ljudi s tobom jedan, dva ili pet dana, ovisno koliko traje hodočašće, tu kao svećenik možeš jako puno učiniti. Ne samo voditi ljude da mole i upoznaju različita svetišta, nego ih upravo kroz te dane možeš poučavati i razgovarati s njima. Čini mi se da je to prostor kojeg je dobro iskoristiti.
Koji su problemi s kojima se Vi susrećete u radu s odraslim osobama, ako uopće postoje problemi?
Ne bih rekao da ima nekih problema, osim što, kad promatram odrasle osobe, primijetim da su često ostali na razini tradicije i običaja i da ih vjera nije, recimo to tako, značajnije zahvatila. Također, ne mogu generalizirati, ali često primjećujem njihov odnos prema sakramentu ispovijedi ili prema sakramentu euharistije, i vidim da vjernici tome pristupaju na jednoj površnoj razini. To je nešto što je izazov u pastoralu odraslih osoba, a ne bih rekao problem. Kao da ljudi nisu otkrili svoj osobni odnos s Bogom, nego im je vjera ostala dio njihove kršćanske tradicije i identiteta, koji nije produbljen do kraja.
Jeste li zadovoljni trenutnim ponuđenim programom u Franjevačkoj kući molitve u Masnoj Luci, kao i odazivom ljudi na vaše susrete?
Jako sam iznenađen odazivom i to mi kazuje da su ljudi „gladni i žedni“, da im treba Bog, da im treba ono što im Crkva može ponuditi, a što im nitko drugi ne može ponuditi. Baš se to može prepoznati i iščitati u tom velikom odazivu na programe koje organiziramo i nudimo u Masnoj Luci. Istaknuo bih program koji je naišao na najbolji odjek, a to je program „Molitva u pokretu“. Ponudili smo dva termina po četiri dana i to je bilo popunjeno u rekordno kratkom roku. Čini mi se da je tako moguće doći do onih osoba koje su negdje na rubu, koje možda ne žive intenzivno svoju vjeru. Ovakvi programi su okvir u kojima se može dogoditi jedan intenzivni pastoral i katehizacija osoba koje „nisu tu“, koje nisu blizu, već su na distanci.
Mislite li da je cjelokupni apostolat ove kuće molitve dovoljan?
Pa i nije. Kako bih rekao, i dovoljno je i nije dovoljno. Nudiš programe i kroz rad otkrivaš druga različita područja u kojima možeš ponuditi drugačiji pastoralni pristup. To se sve događa kroz rad, a i vremena se mijenjaju. U različitim vremenima ljudi imaju različite potrebe, tako da je ta ponuda nešto što je živo i što će se mijenjati i prilagođavati potrebama.
Kako uskladiti obiteljske i poslovne obaveze pojedinca i mogućeg sudjelovanja u župnoj zajednici tj. u programima Kuće molitve, jer znamo da mnogi rade i jedino vikendom mogu biti slobodni?
To predstavlja izazov na svakom drugom području. Kako uskladiti obiteljske i poslovne obveze, to je izazov svakom roditelju koji je zaposlen. Isto je i kad se radi o odnosu prema onome što obuhvaća područje duhovnosti i vjere. Sigurno da je teško, ali je moguće. Ja uvijek volim reći da čovjek nađe vremena za ono što mu je važno i ono što voli. To je ono osnovno mjerilo. Ako je nekome važno da bude povezan s Bogom - on će naći vremena za to. Ako je nekome važno da ode na duhovnu obnovu, na seminar ili hodočašće - on će pronaći način da ode. Uskladit će svoje obveze tako da dođe i da se posveti radu na sebi.
Služite li se tehnološkim pomagalima, napose društvenim mrežama u pastoralnom radu? Ako jeste, koja su to pomagala?
Prije pet godina smo pokrenuli projekt E-duhovnih vježbi. Trenutno se odvijaju pet puta godišnje: tijekom korizme, došašća, uoči Duhova, uoči Velike Gospe i pred svetkovinu svetoga Franje. Preko E-duhovnih vježbi nudimo ljudima određeni sadržaj, poticaje za razmišljanja i za molitvu. Ljudi se prijave, a mi im onda šaljemo tekstove na e-mail, a zadnje tri godine imamo i mobilnu aplikaciju. U posljednjim korizmenim duhovnim vježbama sudjelovalo je više od 26 000 osoba, a našu aplikaciju na svojim mobilnim uređajima registriralo je gotovo 80 000 ljudi. To je pokazatelj da treba koristiti sva moguća sredstva da bi se došlo do ljudi, da bi im se navijestilo evanđelje. Netko će reći da je to virtualni svijet, svijet interneta, i da takvo nešto ne može zamijeniti osobni susret. To je točno, ali ipak ljudi su u virtualnom svijetu i ja sam jako uvjeren da mi moramo ići u taj virtualni svijet, ondje tražiti ljude i tamo im naviještati evanđelje.
Koja se društvena mreža pokazala najkorisnijom u pastoralnom radu s odraslim osobama?
To vam je Facebook. Odrasli su baš na Facebooku u posljednje vrijeme. Mladi, točnije malo stariji mladi, su na Instagramu, dok su skroz mladi na Tik-toku, Snapchatu i ne znam već kako se zovu sve te silne društvene mreže, ali što se tiče odraslih osoba, oni su na Facebooku i tamo ih se može jako lijepo „upecati“. Zato treba iskoristiti Facebook.
Možete li našim čitateljima ukratko pojasniti kako se prijaviti na duhovni seminar u Masnoj Luci ili na aplikaciju E-duhovne vježbe? Gdje vas možemo pratiti s najavama o seminarima?
Za sada se informacije o programima u Franjevačkoj kući molitve u Masnoj Luci mogu naći na Facebook stranici istog imena. Aplikaciju e-duhovne vježbe moguće je besplatno preuzeti na Google playu i App storeu. Također, u rubrici novosti na spomenutoj aplikaciji moguće je pronaći ponuđene programe u Masnoj Luci za 2022. godinu. Nadamo se uskoro imati i vlastitu web-stranicu gdje će svi zainteresirani lako moći pronaći programe koje nudimo.
Što biste željeli poručiti budućim pastoralcima odraslih osoba, onima koji će danas-sutra biti na Vašem mjestu, na što staviti naglasak?
Svaki propovjednik, navjestitelj i vjeroučitelj mora raditi na sebi i mora biti oduševljen Kristom. Mora iskusiti Krista kao onoga koji stvarno donosi život i svjetlo, onoga koji donosi nešto novo u njegov vlastiti život. Kad je netko zahvaćen Kristom i evanđeljem, onda će on sam pronaći način i imat će nutarnju potrebu da to svoje iskustvo podijeli s drugima i da drugima pomogne da dođu do toga iskustva. Ja bih rekao da je to najvažnije. Sve ostalo - neke vještine i znanja – to se uči i može se naučiti. Netko ima veće sposobnosti, netko drugi manje, no kad je netko zahvaćen Kristom, on jednostavno postane „radioaktivan“. On zrači i ima potrebu u to iskustvo uvesti drugoga. To je najvažnije i s time sve stoji ili pada.
