Ovaj smo put razgovarali s dr. fra Ivanom Šarčevićem, uglednim intelektualcem, profesorom pastoralne teologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu te dugogodišnjim urednikom glasila Svjetlo riječi.
Najprije bih Vam zahvalio na povjerenju za intervju i ispričao bih Vam se što ste ga morali dulje čekati. Možda je još trebalo sačekati, odnosno više razmišljati i raditi na odgovorima, jer su Vam pitanja i široka i poteška.
Kazao bih potom da se u svome poslu jesam doticao filozofije, i koristilo mi je, i danas, kad stignem, pročitam ponešto, ali malo iz filozofije. Život me okreće na drugu stranu. A teologija, eto, hajde da tako kažem, to posebno volim premda priznajem da i teološki šepam. Rekao bih da su filozof i teolog dva iznimno važna čovjekova duhovna poziva. Oni su više nego za pojedinca važna za svako društvo. U kršćanstvu i Crkvi pogotovo. Filozofi i teolozi su uvijek bili ne samo prvi sugovornici, nego vrlo često nositelji dobrih reformi. Danas mi pak izgleda da se oba poziva podcjenjuju. I sami teolozi, uslijed vlastite nekompetentnosti, jeftinih duhovnjačkih struja u Crkvi, uslijed prenaglašavanja hijerarhijsko-učiteljske poslušnosti, te – ne na zadnjem mjestu – zbog sveprisutnog ekonomsko-tržišnog pritiska na školstvo, studij i život uopće - prema kojem svi moramo biti menadžeri i zarađivati – dakle, uslijed svega toga sami se teolozi ustežu zvati svojim imenom te to doista i nastojati biti.
No, vratimo se na drugi dio Vašeg pitanja. Što se tiče razotkrivanja ideologije koja se nameće kao istina, polazite od razlikovanja znanosti od ideologije. U tom odnosu ideologija je uvijek negativna. Danas, međutim, ne mali broj i znanstvenika smatra da ideologija ne znači odmah nešto negativno, odnosno da je uopće nezamislivo da ne postoji sustav mišljenja i ideja, da su i povijest, društveni i ljudski odnosi uvijek uvjetovani i premreženi nekom ideologijom. Ali, ako prihvatimo razlikovanju znanosti i ideologije, čemu sam i sam naučen i sklon, onda Vi točno detektirate stvari. Ideološko mišljenje, za razliku od znanstvenoga, jest nepromjenjivo, dogmatizirano, fiksno, neotvoreno, ovisi o uvjerenjima a ne o argumentima, ovisi o vlasti i društvenom položaju, ono je parcijalno, selektivno... U tom kontekstu, ako govorite o ideološkim paradigmama u suvremenom diskursu te ako pitate što bi na tom komunikacijskom areopagu bio poziv vjernika-kršćanina prema drugom i drukčijem, otvara se nesagledivo polje tema i problema. No, da ne ostanem općenit, istaknuo bih ono što mi se nameće kao prvo. Čini mi se da i danas – kad su u pitanju vjernici-kršćani, kao i u Isusovo vrijeme – osnovne dvije, Vašim riječima kazano, „ideološke paradigme“ koje su zatvoreni sistemi mišljenja i vladanja, jesu: s jedne strane licemjerje i laž, a s druge strane alergija i prezir drugoga, različitoga. To je zakovana ideologija fiksiranog, apsolutiziranog, neupitnog mišljenja o sebi, svojoj pravovjernosti i ispravnom djelovanju. To je i ono što Isus slikovito naziva „obijeljeni grobovi“, ljudi „okorjela srca“, tragači „truna u bratovu oku“. To su, kako Isus priča u Lukinom evanđelju, svećenik i levit koji nisu zauzeti poslom od općeg dobra, pa bi im se stoga žurilo (ne govori se ni da idu na liturgiju u hram), nego onuda „slučajno“ prolaze, „šetaju“ pored unesrećena čovjeka i u sebičnoj samodovoljnosti „alergično“ ga mimoilaze…
Svakodnevno smo svjedoci brzih promjena u društvu. Svijet weba, ekrana, neonskih svjetlucavih reklama sve nas više uvlači u svoj svijet samotnih pojedinaca. Ne čini li se i Vama da je ova tekuća modernost da se poslužim izrazom Zygmunta Baumana danas postala nešto kao dio naše naravi koju smo prisiljeni prihvatiti?
Da, čini mi se da su, ako prereknem konstataciju o „tekućoj modernosti“ u dvije značajke: mobilnost i komunikabilnost, u kratkom razdoblju, zadnjih dvadesetak godina, uz druge uzroke (kod nas i zbog rata!) moćno utjecali i promijenili duhovnu situaciju vremena, stil života, promijenili su, da upotrijebimo odbačeni termin – „mentalitet“ ljudi, ili ako ćemo s Baumanom tako radikalno kazati: promijenjena nam je „narav“. Da, sigurno smo se promijenili a da to i ne registriramo.
Mobilnost i komunikabilnost su datosti koje ne smijemo prezirati nego koristiti ali i uviđati onu njihovu stranu koja ima posljedice koje nisu dobre. U svom naličju, naime, one uzrokuju nekoncentraciju, nepažnju prema biti stvari, problema i ljudi. Sve je protočno i brzo da se čovjek, ako nije budan nad svojom slobodom i odlukama za više vrednote, pretvara u paničnog trkača za uvijek novim brandovima, pretvara se u nervoznoga pabirčara uvijek novih pikanterija, i naravno, neumorna skupljača novca. Čovjek se, i u najvažnijim odnosima s ljudima, u onim prijateljskim i ljubavnim, lako pretvara u voajera, onoga koji se zadovoljava da samo „gleda“ i misli da već to zna, da je to iskusio, da je ekspert.
Primakli smo se jedni drugima, distance su se, i one svjetske, smanjile, ali, da metaforički kažem, jesmo li se susreli, jesmo li prepoznali toplinu i drhtaj u ljudskim očima, jesmo li registrirali nabreklu šutnju od riječi, samoću našega bližnjega. Što smo, tobože pristupačniji i poznatiji jedni drugima, to smo udaljeniji, to se više izoliramo.
Nisu li današnji ljudi onda veliki samotnici?
Suvremenoj samoći prišao bih s druge strane. Čini mi se da suvremeni čovjek teško boluje od aktivizma, ne samo fizičkoga trčanja za materijalnim, za mobilnošću i putovanjima, nego i od duhovnog nesmiraja i jurnjave za uvijek novim duhovnim senzacijama. Psalmist je već registrirao da čovjek traži kako da podmiri gladnu i žednu dušu, nezasitnu čežnju. U omogućenoj pokretljivosti i komunikabilnosti živimo zapravo u komunikacijskom deficitu, ne učimo razgovarati, ne učimo slušati govor blizine i distance tijela drugoga. Moglo bi se kazati da iskusujemo horor vacui, kako su stari govorili – strah od praznine, strah od gubitka temeljnoga smisla, ili strah od opuštenoga stanja, pa tu svoju nužnu prazninu, stvorenjsku neispunjenost, nastojim popuniti svim i svačim. Rekao bih, paradoksalno, da bolujemo od straha „korisne lijenosti“, onoga stanja kada je naš osobni duh neovisan, oslobođen vanjskih i unutarnjih prisila, kad je slobodno aktivan i kreativan, kada ga ne punimo informacijama, kolektivnim stereotipima i modama. Zapravo, čovjek je uvijek sam, samotni pojedinac, samo je pitanje o kakvoj je samoći riječ, kako je podnosi, te kime ili čime je želi dokinuti ili ispuniti.
Naš jezik postao je usko - tehnički – specijaliziran. Tako se ponekad dobiva dojam da vjernici ne razumiju jezik vjere osim nekoliko davno naučenih formula, a već je Bajsić primijetio da se vjera ne rađa recitiranjem Creda. Što bi po Vašem mišljenju bilo važno, koji momenti i naglasci u pastoralnoj praksi trebaju biti iznova otkriveni da se otajstvo Boga i Evanđelja lakše posreduje ljudima?
Pitanje jezika, u našem slučaju govora kršćanskoga naviještanja, iznimno je važno u pastoralnoj praksi. Ne znam koliko je naš jezik postao usko-tehnički specijaliziran. Ima ponekada onih, ali vrlo malen broj, čiji bi jezik dosita trebalo deteologizirati u kreču evanđeoskih usporedbi Isusova govora, spustiti ga iz oholosti umišljenosti u jednostavnost. Ipak, mislim da nam nedostaje stručnosti, dakle više teologije u govoru. Teologija nije kompliciranje govora, kako neki hoće, niti je jednostavnost početak govora, nego kraj duga i temeljita traženja riječi. Ono što neki nazivaju jednostavnost, opasno je banaliziranje. Isto tako ono što ponekad netko kvalificira neki jezik previše stručnim, ili intelektualističkim, u naše vrijeme, čini mi se, više oslikava onoga koji to tako prosuđuje. Iza se, naime, nerijetko maskira lijeni duh, zaštita od mišljenja i stvarne promjene, pragmatični duh koristoljublja i u najuzvišenijim duhovnim riječima. Skriva se nerijetko i uniformirajući vlastodržački duh koji i jezikom, kao moćnim sredstvom, kontrolira i vlada ljudima. Naime, u području svakoga jezika dominirajuća politika, svjetovna (nacionalna) ili crkvena, žele ovladati svim jezičnim igrama, svim pod-govorima. Rekao bih da su nama potrebni doista stručnjaci u svojim fahovima, te da naš jezik i govor trebaju biti što matematičkiji, što točniji. Uz to, i za današnje naviještanje evanđelja trebamo učiti jezik drugih ljudi, drugih znanosti, jezik prirode i umjetnosti. Ne izgleda li da se naš jezik svodi često na sakralno brbljanje, na prekomjerno izgovaranje Božjeg imena ili imena svetaca, ili na onaj hladno-udvornički-hijerarhijski govor u kojem moraju biti makar jednom spomenuti Sveti otac ili očevi biskupi?
Kakvih vrsta jezika, govora ima u nas?
Možda bismo današnju situaciju s obzirom na jezik, na kršćanki govor naviještanja mogli razvrstati u nekoliko jezičnih praksi. Jedna je ona koju ste naveli, puko recitiranje naučenih formula, i onda kada je riječ o tako uzvišenim i sadržajem bogatim formulama, člancima našega Vjerovanja. Tu je čitava lepeza, recimo tako, „katoličke“ i nabožne frazeologije koja za sve situacije, za sva pitanja ima unaprijed spremne citate, parole, jezično-duhovne by-pass formule kojima se u konačnici drugoga i ne vidi; problem se samo prekriva ili se odgađa rješenje.
Druga je imunizirajuća jezična praksa koja većinom prevladava u našim liturgijskim, propovjedničkim, teološkim, publicističkim govorima i tekstovima. Njezina je osnovna oznaka da podržava stanje kakvo jest, da ne „talasa“, da bude crkven, da se njime ne uznemiruje ni hijerarhija ni vjernici. To je često vrlo sofisticiran, njegovan jezik. Jezik biranih termina, nerijetko emotivan, adhortativan, dakle sugestivan i poticajan. U njemu se pazi na svečani ton, na uzvišene riječi, na retoriku i stil. No, to je jezik i bez sadržaja, osobito bez socijalnoga sadržaja, dekontekstualiziran i razosobljen, osim ako ne veliča samoga sebe. To je jezik koji nas, ljepotom biranih riječi, u momentima može uzdići u nebesa, koji nas opija snagom zvučnosti. No, u konačnici to je često slatka, ali kratkoročna hrana, „praporac što zveči“. Nisu drugačije i mnoge suvremene pjesme koje njihovi autori i izvođači tako olako nazivaju duhovnima.
Ima još jedna, nimalo rijetka oznaka govorne prakse u kršćanskom naviještanju. Najkraće kazano to je govor ispražnjen otajstvom Boga i transcendencije. Ova vrsta govora je također razgranata i dobro prisutna. Čujemo ga često i od biskupa i svećenika. Riječ je, naravno, o političkim i moralizirajućim govorima. Ne zastupam apolitične govore, naprotiv. Riječ je o onoj impostaciji glasa i pokreta (kao neverbalnom jeziku) na oltaru ili na drugim mjestima gdje se duhovnici očituju. Riječ je o govoru koji je lišen svoga zadnjeg uporišta, biblijskoga i evanđeoskoga temelja. Osvrćem se, naime, na one govore koji su lišeni skromnosti, koji orobljavaju evanđelje ljigavom duhovnom mlakošću ili histeričnim i smiješnim, samosažalnim povicima o ugroženosti vjere i Crkve i oltar pretvaraju u lutkarsku scenu. I na one govore se osvrćem koji oltar pretvaraju u ring, koji se neštedimice obračunava s protivnicama; na onaj jezik kojega nije dotakla Božja riječ nego je izraz suprotstavljanja jedne društvene (političke) moći drugoj. Zar se naše cjelokupna praksa i njoj pripadajuća „retorica sacra“ oko oltara i s oltara, ne čini ponekada kao vlastito kazalište, demonstriranje sebe i samoproduciranje? Zar ne djeluje da se nekada s tih svetih mjesta udaljilo Boga, odnosno transcendentno, kako se sve kupa u blještavilu izvanjskosti ali i jeftinoći naših prijepora i sporova? Zar većina naših vjernika ipak ne dolazi na te skupove, nego to čine najčešće isti, i zar neki i od njih u takvim trenucima ne požele pobjeći u „svoju sobu“, u osamu Ocu nebeskom? Uostalom, tko bi to od nas svećenika ili biskupa, ali krajnje iskreno, bio na misi i slušao propovijedi jedni drugih?
Mnogi ljudi najviše prigovaraju svećenicima zbog njihovih propovijedi, njihova način i sadržaja govora. Što bi trebalo imati u vidu kod kršćanskoga naviještanja?
Da, jezik i govor su temelj kršćanskog naviještanja. Euharistijska homilija je najredovitije mjesto martirije, svjedočenje vjere i kateheze. Zato propovjednički jezik, i uopće kršćanski govor naviještanja, valja stalno učiti, kultivirati ga, s njime brižljivo ophoditi, vježbati ga. A nas je redovito učilo pa i mi učimo druge da govore kada ne trebaju i da šute kad trebaju, kad moraju govoriti. Govorništvo valja učiti od Isusa koji je bio izniman, nedostižan govornik. Slušatelji su se divili i pitali odakle mu to. No, zbog svoga govora je i nastradao. Mi, propovjednici, izbjegavamo svaku mogućnost da naš govor može biti kažnjen. Isus nije nastradao zato što se obogatio, što je pronevjerio novac, nego zato što je govorio i što nije povukao svoju riječ.
Naravno, teško je govoriti na Isusov način, jer i za njegov govor su rekli da je tvrd i opor, više nego da je blag i umiljat. Teško je današnjem navjestitelju slijediti Isusa u opominjanju svojih vjernika i suvremenika, u radikalnoj (samo)kritici lakovjernosti i licemjerja, kritici praktičnog ateizma i u Crkvi i izvan nje. Teško je suvremenom navjestitelju da – po Isusovu primjeru – uz opominjuću riječ, ima i riječ stvarne, ne lažne utjehe, da bude glasnik Božjega mira i gostoljubive utjehe tolikim suvremenicima koji posvuda oko nas iz svojih patnji i nesnalaženja izvikuju, kao i onaj Isusov poganin: Gospodine, nisam dostojan, ali reci samo jednu riječ! Samo jednu!
Zadaća navjestitelja Isusova evanđelja ni danas nije lagana, ali je spasonosno izazovna. Pritom mi se čine važnim i sljedeći momenti. U govoru valja sačuvati otajstvo Boga, ne zaposjesti ga, ali ni otjerati ga od ljudi u „praznu daljinu“, frazama kako se o Bogu ništa ne može reći. Dakle, ne valja „deložirati“ Boga u nebesa niti ga prebacivati na naplatu ateistima. Jezično posredovanje vjere znači ne zapriječiti vrata ljudima koji hoće prijeći prag Božje tajne, koji hoće ući u Božji prostor, koji zacijelo znaju i bolje govoriti s i o Bogu od nas.
Spomenuo sam već da je u tom jezičnom procesu posredovanja vjere – imajući uvijek na pameti da nismo ovladali teo-logijom, govorom o Bogu – neophodno slušati riječi suvremenih ljudi, i one koje su protestirajuće, antireligiozne, pa i psovačke. Neće nas te riječi koje izvana dolaze onečistiti. Valja se također služiti riječima i slikama, izrazima i tonovima suvremenih ljudi, ući u dijalog s jezikom znanosti, umjetnosti, kulture uopće. I onda kada njihov izričaj nije izravno religiozan, te u svjetlu evanđeoske riječi, u logici Isusova opominjanja i tješenja, kritike i ozdravljenja, ući u dijalog s njihovim govorom i šutnjom, i – propovjednički, molitveno, teološki – oriječiti ono što naši suvremenici možda ne uspijevaju ili ne znaju izraziti, ili barem, ako i mi to ne znamo ili ne uspijevamo, jezično registrirati taj ljudski napor duha, ljudski napor o-pojmljivanja, ono tako iskreno nastojanje i današnjeg čovjeka da izrazi tko je on i kako mu je uistinu.
I ne na posljednjem mjestu, u jeziku i govoru, uvijek je neophodno zadržati skromnost vlastite vjere i svijest da je nemoguće da sve riječima izrazimo. Uvijek, dakle, zadržati vjerničku sumnju da i naše „najbožanskije“ riječi mogu biti prepreka da se susretnu konkretni čovjek i Bog koji tog čovjeka ljubi više od nas. Jer Bog je viši od svake naše misli i riječi.
Što mislite o pseudodogađajima kojima smo svakodnevno izloženi od medija, takozvanoj „celebrity“ - kulturi. Kako se mladi ljudi trebaju nositi s tim izazovima?
Konkretno u mojoj podijeljenoj državi, ne znam dobro za druge, mahom smo jedinstveni, jednaki, u folklorizaciji i estradizaciji kulture, od religijskih obreda, spomendana, komemoracija, svetkovina, do priredbi tzv. visoke kulture kao što su, primjerice, filmski ili neki drugi festivali, dani općina i razni „pečati“. Vrlo često su to izrazi niske kulture i vašari taštine. Naše kulturne smotre izraz su nacionalnog primitiviziranja, opanaka i nacionalističke buke, začinjenih žrtvoslovljem i kolektivnom patnjom, a i balkanskim turbofolkom. To je subkulturni, da ne kažem nekulturni ventil (sličan sportskom navijanju).
Nisam toliko vješt da bih odgovorio današnjim mladim ljudima kako da se s time nose. Odnosno strahujem da ne mašim. Svakako bih im predložio da se maknu galaksijama daleko od svakog nacionalističkog skupa, da budu kritični svakom kolektivizmu i svakoj slijepoj poslušnosti, da budu što osjetljiviji za konkretne druge, obespravljene u svojoj sredini, da budu osjetljivi za socijalne probleme ljudi oko sebe, da iziđu iz ugodnosti sebeinfantilizacije i prebacivanja krivnje na roditelje, društvo, školu, Crkvu, politiku (a ondje jest najveća krivnja!), te da u zahvalnosti za dobro stječu osobnu slobodu, odgovorno studiraju, rade i raduju se, te tako mijenjaju ovo ostarjelo pa i „pokvareno“ društvo izvanjske pompe.
Cijeli jedan svijet popularne kulture celebritya, marketinga razrađena u vodećim centrima psihologije, pokušava nas učiniti sretnima. No ipak je nešto u nama polomljeno - stradalo. Nisu li idoli koji nas svakodnevno opsjedaju previše ušli u našu nutrinu i otuda nam određuju jednu čitavu životnu filozofiju?
Rekoh da s dvojbom izričem sudove o poznavanju današnjih mladih. Ali kad već pitate, čini mi se da su današnji mladi, s jedne strane, vrlo zavodljivi, promjenjivi, nekoncentrirani, a s druge strane, i zadrti u svojim mišljenjima, bez autorefleksije, bez uvida da su možda pogriješili, a kamoli da se povuku ili ispričaju, iako mogu korjenito i brzo promijeniti svoj prijašnji stav. U nas su mladi skloni radikalizmima i fanatizmima, i onim nacionalističkim i religijskim, što me obeshrabruje, jer mislim da mladi čovjek iz radosti života, ako je kršćanin, iz prepoznavanja Isusove širine, želi putovati, obići čitav svijet te da ne podnosi nametnute granice. Ne znam, varam li se ako kažem da današnji nisu pozitivno radoznali, da su od stariji prihvatili zarazu pa i strah od drugoga, nepoznatoga. Ta popularna kultura i marketinzi samo ih uljuljavaju da su važni i da su u središtu, jer su najviše za njih i prave.
A idoli?
Možda se današnji mladi, uslijed općenite ljudske zavodljivosti, a i promjenjivosti, bijega od odgovornosti, od osobne slobode i zrelosti – kako kažete – daju opsjesti idolima. I nije tu više jedan, nego se ti „idoli“ samo smjenjuju. U svakom slučaju, možda je danas teže biti mlad nego nama prije, kao što mislim da je teže biti franjevac, duhovna osoba, teolog, nego prije. Ne prizivam stara vremena. Nema povratka. Ali sustav vrednota, sistemi zaštite i sigurnosti, institucije, od obitelji do crkvenih i političkih autoriteta, kao da su nestali, obezvrijeđeni su ili obesmišljeni. Nisu za to krivi mladi. Da, današnji ljudi, a i mladi su mnogo samiji nego prije. Možda je upravo zato spasonosan taj samostalan, bez sumnje težak i naporan put svakoga pojedinca.
Kad kažete da je u nama nešto polomljeno-stradalo, ja prvo pomislim na laž u kojoj se, unutarnji i vanjski, kupamo kao u prirodnoj atmosferi. Pomislim na obmane, i one obmane obučene u sjaj materijalnih i duhovnih riječi i obećanja, a na koje pristajemo kao ovce na sol. Kad kažete da je u nama nešto polomljeno-stradalo, pomislim također kako je stradao uzvišeni poziv da se bude čovjek, kako je taj poziv, dolazio on iz humanizma ili iz vjere, ismijan, prigušen, ušutkan. Možda se ne sjećate kako su komunisti govorili kako je samo: „Važno biti čovjek!“ Onda su došli nacionalisti i s prezirom ismijali tu, doista često ispražnjenu parolu, frazetinu kojom su se poništavale razlike, osobito nacionalne i religijske. No, nacionalisti su, najčešće pod krinkom sebičnih interesa i velikih trgovina, neizravno ustoličili paroletinu da je najvažnije biti Srbin, Hrvat i sl. A pritom se moglo klevetati, krasti, biti nečovjek… Ipak, unatoč svim zastranjenjima, doista je prevažno i jedino spasonosno i danas biti čovjekom. Kršćani, i oni mladi kršćani ne bi se trebali izvlačiti da ne znaju kako se to bude čovjekom, dobrim čovjekom. Pogotovo ne bi smjeli reducirati čovještvo na bilo koji partikularizam ili lokalizam, jer Bog u kojega vjeruju postao je ni više ni manje nego čovjekom i to za sve ljude. To mi se čini izlazom iz te naše slomljenosti, stradalnosti o kojoj govorite.
Mladi ljudi imaju potrebu za novim obzorima. Što bih po Vašem mišljenju bilo važno za one koji se danas – sutra spremaju biti u službi Riječi? Koliko je važno poznavanje svijeta, društvenih procesa postmoderniteta i globalizacijskih procesa za teologa?
Već sam o tome nešto govorio. Ponovio bih da je danas teže ali, usuđujem se kazati, i izazovnije i potrebnije biti služitelj Riječi, duhovnik, teolog, onaj koji, slobodno, bez kompromisa i izmotavanja, naviješta i svjedoči da je Bog spasitelj ljudi i da se čovjekova sreća nalazi u partnerskom, prijateljskom odnosu, odnosu ljubavi s milosrdnim Bogom. Rekao bih da je naše postmoderno društvo iselilo Boga i kao sugovornika i kao „problem“, u čemu nemalu odgovornost imaju kršćani, crkveni ljudi, teolozi i svećenici. Također mi se čini da strahota te „deložacije“ Boga iz svijeta ili sebično „pounutarnjenje“ Isusa Krista, kao onoga koji u svijetu i društvu, u međuljudskim odnosima nema što raditi ili može samo ako mu mi to kažemo, sa sobom povlači prezir i mržnju prema čovjeku, prema drugome, i onome bližnjemu i onom stranomu, ali i prema sebi samome. U svom ovom pesimizmu, rekao bih ipak kreativno-vjerničkom, zagovaram da se mladi ljudi što više kreću među svojim vršnjacima, da sudjeluju u uređenju svojih fakulteta, društva i svijeta uopće. Zagovaram zapravo biblijsku antropologiju: poštivanje i strahopoštovanje pred veličinom, uzvišenošću konkretnoga čovjeka kao Božje slike i oprez pred bijedom, stvarnom i mogućom zloćom čovjeka koji se Bogu izmiče, koji vidi samo svoju sliku, i koji uklanja (pa i ubija) brata i pritom još hini, laže, kako nije zadužen, odgovoran za njega. Zagovaram onu predivnu kombinaciju: biti stalno među ljudima i povlačiti se od njih u molitvu, koju je Isus prakticirao.
Ne samo za mlade, ali pogotovo za njih, novi bi obzor njihova mišljenja i djelovanja mogao stoga biti: ponovni susret i izgradnja odnosa s ljudima i Bogom, i to strpljivo. Da, i s ljudima i s Bogom treba ophoditi pažljivo, krajnje strpljivo. Niti ih se može posjedovati niti ih se može ukloniti iz svoje blizine. Isus je ostao vjeran i Ocu i ljudima dokraja.
Netko kaza: ono za čim nema tko umrijeti, još manje ima razloga za to i živjeti. U Bosni znamo uvijek je se umiralo, i upravo ona bijaše neiscrpna riznica za čudesna književna dostignuća Ive Andrića. Ni valija u njoj nije lako biti, a kamoli obična raja i redovnik… što vi mislite?
Volim što ste postavili i ovo pitanje, hvala Vam, iako otvarate jednu od najtežih, traumatskih tema za unutarhrvatski dijalog, ali i unutarcrkveni, a i moj vlastiti sa samim sobom. Zapravo stvarnoga razgovora o tome i nema. Prisutne su objede, politička mešetarenja i makijavelistička pobjeda nad nemoćnim. Kad govorim o nemoćnim, najprije mislim na Crkvi tako odane, svome narodu tako okrenute, ali vođama zavodljive i nedovoljno mudre bosanske Hrvate. Da, dotakli ste Bosnu, temu koja će ostati neriješeno hrvatsko pitanje i dulje nego što mi budemo živjeli, koja će ostati kamen spoticanja i razdora i dugo iza nas.
Za ovu priliku parafrazirao bih, i na svoj način protumačio, riječi jednog iskusnog bosanskoga franjevca. On je kazao da imaju dvije „svete zemlje“. Ona koju mnogi i nekršćani tako nazivaju, a za nas kršćane je Isusova domovina. Ali ima i ona sveta zemlja koju gotovo svi niječu da je takva – Bosna, jer ona je, gotovo svi kažu, „prokleta“. Da ne ulazim u daljnja obrazlaganja, dovoljno je kazati da su to jedine dvije zemlje u kojima franjevci stoljećima, u kontinuitetu, žive i rade a da nemaju „svoju“, katoličku ili zapadnu vlast. U Svetoj Zemlji franjevci, doduše, dolaze iz čitava svijeta; u „svetoj“ Bosni još su uvijek domaći. No, i jednu i drugu zemlju stalno nadlijeće pitanje, ne samo ciničnih političara, nego i zabrinutih kršćana i franjevaca: Što ćete tamo gdje jeste? Odgovor je sve više osoban.
No da još nešto kažem o Bosni u sklopu onoga što ste kazali da se u njoj ostaje uz odricanje i žrtvu. U njoj se, kao ostalom i drugdje, ostaje i slobodnim izborom, jer ona nije samo „crna“ sudbina. Gandhi je među najštetnije oznake današnjice, kao što su bogatstvo bez rada, znanje bez karaktera, politika bez načela, ubrojio i vjeru bez žrtve. Tako da posve stoji vaša napomena s obzirom na „umiranje“ iz vjere i humanosti, ali to vrijedi ne samo za Bosnu. Andrić preko partikularnog posreduje univerzalne poruke. Zato tko želi vjernički živjeti, mora se žrtvovati, a tko to hoće u Bosni, trebao bi, možda, još više.
Nije dobro, a sada se sve više profilira stav da se Bosnu i njezine ljude sažalijeva. Pogledajte prijeđeni put u zadnjih dvadeset godina. Od ubijanja i protjerivanja, od zavođenja i pustošenja, preko ignoriranja i prezira, čini mi se da se danas upada u besplodno sažalijevanje. Htio bih kazati, kada je riječ o Bosni, nije samo riječ o zemlji, o nekom metafiziciranju tla ili nacije, o (vitalnim) nacionalnim interesima koji se tako lako pretvaraju u sebične probitke većih i manjih vlastodržaca i potkupljivost religioznih ljudi. Nije riječ ni o pomodnom bosansko-hercegovačkom multikulturalizmu i multietničnosti. Ponajprije bi valjalo shvatiti, a najprije mi ovdje, ljudi iz BiH, da je riječ o običnoj zemlji i običnim ljudima koji vape za srećom. U tom smislu Vam donosim i izvadak iz pripovijetke „Zmija“ Ive Andrića, onoga koji je vjerojatno najbolje poznavao zemlju Bosnu. Jedna mlada Austrijanka, priča Andrić, sažalijeva se i plače nad ljudima u Bosni, a njezina sestra joj govori:
- "Ah, ja sam ti govorila još u Beču u kakvu zemlju idemo. Sad si videla kakvi su. Uvek sam ti govorila... Pa ipak, sve je još crnje i gore… – Gati [Agata], priberi se, zaboga, Gati – smirivala je mlađa sestra stariju usplahireno i zbunjeno. – Ne budi dete! Sećaš li se kako ti je grof Prokeš govorio da preteruješ i kako ti je ponavljao tursku poslovicu: "Bez očiju ostaje ko zbog celog sveta plače." ... Pa nismo ti i ja krive za to...
– Nismo, nismo – odgovarala je starija mehanički. Ali se odmah popravljala. – To jest... šta ja znam? "Nismo krive!" Dabome, to je najlakše kazati; tako na kraju ispada da niko nije kriv, a vidiš kako se živi i šta se radi... Neko ipak mora da je kriv, jer inače kako je mogućna takva strahota? Takva strahota?
- Ne plači, Gati. Preklinjem te, umiri se! Kočijaš sluša. Ja te ne razumem. Zar vredi zbog Bosne plakati? Nemoj, molim te!"
U ovom se odjeljku Andrićeve pripovijetke mogu prepoznati i današnji Hrvati i njihov, i uopće odnos ljudi prema Bosni. U konačnici za pitanje destrukcije Bosne i hercegovine i u njoj povijesne katastrofe bosanskih Hrvata naposljetku nema krivih, jer krivi su svi, odnosno krivnja je samo u drugima i u njima samima. Poubijani, „humano“ i nehumano protjerani i k tomu još i krivi. To je taj strašni saldo njihove povijesti. No, ne treba plakati.
Hoće li biti što od povratka?
Teško je reći. Za sada, mislim da ne naveliko. No, Pismo nas uči da je Jeremija u sličnim vremenima, kad su gotovo svi odlazili, kupovao zemlju. Povratak pripada snažnima, a i razumnima. Rekao bih još nešto, o onima koji već desetljećima, dakle i prije, a pogotovo zbog rata, stalno odlaze iz Bosne. Bosna zemlja stida. Mnogi koji su iz nje otišli ili su prognani, stide se svoga zavičaja i domovine, stide se sebe samih, jer su im drugi, i vlastiti sunarodnjaci u Hrvatskoj, naturili a oni prihvatili kompleks da su primitivni, zaostali. Jedino su dobri za glasovanje, fizičke poslove i za lemozinu u napunjenim crkvama. Kad ih pitate, osim u njihovim intimnijim krugovima, gotovo svi lažu da su rodom iz Hrvatske. Bosna je „prokleta“ zemlja, zemlja stida, zemlja za zaborav i izbjegavanje.
Volio bih da se i ovo čuje. Da, i oni koji su prognani, koji su unesrećeni, od Šuškova i Bobanova, do Zagreba, Njemačke i Australije, ne znaju za krivce jer okrivljuju sve, i one rijetke koji su ostali. Najčešće zbog silne nesreće koju su doživjeli kao i da opravdaju sebe i svoje postupke. A i oni koji su ostali, i oni će sve više proklinjati i Bosnu i sve koje ih u njoj zadržavaju, jer prevladava politika etničkoga čišćenja, politika prokletstva trijumfira. Ti što su ostali već proklinju svoje „Mojsije“ koji im nude tešku slobodu pustinje i zavičaja, a ne zemlje punih lonaca. Oni žive duhovno iseljeni, neslobodni. Naime, ljudi u oskudici, u siromaštvu, spremni su za malo materijalnoga (novčanoga) dobitka slušati i krenuti za svakim moćnikom, spremni su poreći sami sebe. U Bosni je, kako Vi ponavljate Andrićeve riječi, doista teško biti hrvatski valija (gospodin) a još teže redovnik. U Bosni i Hercegovini je doista biti teško čovjek, pogotovo ondje gdje si u manjini. Ali – da se zna, duplo je teže biti u manjini kod svojih, u svojoj (ne)politici i svojoj (ne)Crkvi.
Drugi vatikanski sabor. Netko je kazao: izgleda poput jednog velikog aviona, uzletio je na plavo nebo iznad naših glava, no nitko nije računao i nitko ne zna gdje taj avion slijeće. Možemo li govoriti slikovito o izgubljenom letu ili…?
Baš se ovih dana spominjemo kako je prije točno 50 godina papa Ivan XXIII. otvorio Koncil. Mislim da je Koncil puno toga dobroga već uzrokovao i to čini i danas. Uzmite samo u području liturgije, objave, razumijevanja i tumačenja Svetoga pisma, potom u odnosu prema Židovima, nekršćanskim religijama, znanosti, ateizmu... Možda mi današnji uopće ne osjećamo što je to sve značilo ondašnjim generacijama. Možda su mnogi i zbog ispraznoga ponavljanja o važnost Koncila, danas oglušili na koncilske riječi. No, iako su danas neki umorni i nesigurni u svojoj vjeri, vraćali bi se u prošlost prije Koncila, iako zamjeraju na tolikoj otvorenosti Koncila i prema njihovom mišljenju preoptimističnom pogledu na čovjeka i svijet, Koncil je i kao događaj i kao povijesni proces, nezaobilazno nadahnuće. Valjalo bi, makar ponekad, štogod pročitati od njegovih dokumenata, valjalo bi malo dublje sagledati koliko smo mi, a koliko Koncil u suglasju s Isusovim evanđeljem.
Ono što bih za ovu priliku istaknuo iz koncilskoga bogatstva, kako njegovih dokumenata tako i njegova duha, jesu dvije stvari na kojima je zapravo inzistirao i radi kojih je Ivan Dobri – s iskustvom nuncija u pravoslavnom i muslimanskom svijetu, te s iskustvom zapadne (francuske) dekristijanizacije – i sazvao Koncil. To su: jedinstvo kršćanskih Crkava – kao odgovor na kršćansku nevjerodostojnost prema Isusovu zahtjevu da je on jedini Učitelj i Gospodin a svi drugi braća i sestre, te izlaženje Crkve u susret, dijalog i odgovornu suradnju u izgradnji „zemaljskoga grada“ u jednom jedinom zajedničkom svijetu i društvu s autonomnim, ateističkim pa i protivničkim ljudima, institucijama i sistemima – kao odgovor kršćanskoj nedosljednosti u Isusovu pozivu da se na ovoj zemlji služi svim ljudima, polazeći od najobespravljenijih i najsiromašnijih.
Ipak je, dakle, koncilski avion sletio u Crkvu?
Da, ipak. No, trebala bi se i danas ostvarivati, kako kardinal Kasper piše u svojoj knjizi o Katoličkoj crkvi, communio-crkvenost Koncila u kojoj doista svi postajemo jedan Božji narod. „Božji narod“ je osnovna koncilska definicija Crkve u kojoj pojedinac nije nestao, nije žrtvovan u masi. A pogledajte: u Europi prevladava, a stiže i k nama, s obzirom i na religioznost, individualistička etika „zlatne osame“, sebična vjera bez zajednice a i bez djela, podivljala religiozna praksa duhovno nezasitnih, odnosno duhovnjački razmaženih i prezasićenih.
Kad smo kod biblijsko-kršćanske zbilje Božjega naroda, zar taj narod u nas ponajviše ne znači nabožnu folklornu nakupinu odanih poslušnika hijerarhiji? Zar se pod Božjim narodom ne misli Crkva kao hijerarhijski i birokratski aparat, kao institucija rutinera, kako ju je u Freiburgu imenovao Bendikt XVI? Ili, zar se Božji narod u nas ne reducira na naciju s nacionalnim vođama i biskupima na čelu, u kojem se ovozemaljska vrednota nacije apsolutizira do božanstva? A gdje je onda onaj novi Božji narod iz svih plemena svijeta o kojem piše u Pismu, naročito za Duhove? Da li to Duhovi pušu tako magijski nekonkretno i silaze samo na duhovnjake i psihoterapeutske pacijente, ili se communio-crkvenost odnosi na sve ljude kojima naša Crkva i mi katolici i kršćani trebamo pokazati solidarno i milosrdno lice Boga koji je postao čovjekom u Isusu Kristu? Gdje je ona communio-crkvenost koja se ugleda na Isusovu učeničku zajednicu koja ostvaruje Božje kraljevstvo logikom kvasca, soli i svjetla u svijetu, a o kojem tako zahtjevno govori i Koncil u pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu?
Vaša poruka za bolje sutra…?
Moja poruka? Neka bude molitva: Daj mi, Gospodine, snage da nikada ne zaniječem dobre i siromašne. Daj mi, Gospodine, snage da svoja koljena nikada ne prigibam pred bezočnošću zlih i moćnih.
Razgovarao: fra Goran Azinović
