SVETOST I POSLANJE

Draga braćo i sestre, Riječ koja je tijelom postala utaborila se u srcu svakoga od nas i u našim bratstvima (usp. Iv 1,14) i svojim dolaskom ispunila nas radošću. Samo tako će se za sve nas dogoditi Božić. Svetkovina Boga koji postaje čovjekom, čovjeka koji je konačno uzdignut u kategoriju sina u Sinu i koji je oslobođen i otkupljen u Onomu koji je svoj život dao kao otkupninu za nas (usp. Mk 10,45).

Božić je: Otac potaknut ljubavlju prema ljudima, kad se ostvarila punina vremena, poslao nam je vlastitoga Sina, rođena od žene (Gal 4,4). Božić je: Bog se po osobi Sina sagnuo prema palome čovječanstvu. Božić je: nismo više prepušteni svojoj sudbini. Svevišnji ima ime: Emanuel, Bog s nama (Mt 1,23). Božić je: kao pastiri pohitimo da susretnemo Novorođenče, da bismo onda živjeli dar koji smo primili (usp. Lk 2,18).

Sjećajući se prošlosti zahvalno i ugodno

Godina 2010. podsjetila nas je na tri važna događaja: 600. obljetnicu uspostave katoličke hijerarhije u Kini, kad je imenovan prvi nadbiskup Pekinga fra Ivan iz Montecorvina; 500. obljetnicu smrti sv. Franje Solanskoga i 150. obljetnicu smrti mučenika Damaska, bl. Manuela Ruiza i prijatelja.

Ivan iz Montecorvina napustio je Italiju i pošao evangelizirati Daleki istok. Ostavio nam je primjer inkulturirane evangelizacije. Čovjek zanesen evanđeljem iz kojeg na kineski jezik prevodi Novi zavjet i Psalme, gradi brojne crkve za puk, mlade poučava latinski i grčki, formira ih kako bi bili budući kler Istoka. Učinio se Kinezom s Kinezima.
Sveti Franjo Solanski ostavio je rodnu Španjolsku da bi naviještao Radosnu vijest u Americi. Solanski nam ostavlja primjer putujućeg, kreativnog i pučkog misionarenja. Za 14 godina pješice je prošao paragvajski Chaco, Urugvaj, Rio de la Platu, Santa Fe, Cordobu (Argentina) i Perú, gdje je umro. Naučio je jezike urođenika kako bi pridobio srca Guaranìja, evangelizirao je pjevanjem, gitarom i violinom. Propovijedao je inter gentes: u trgovinama, na ulicama, u crkvama i dvorištima kazališta.

Mučenici u Damasku, većinom Španjolci, potaknuti Duhom nisu oklijevali da pođu među Saracene (usp. NPr 16, 1sl.) i kad je došao trenutak svjedočili su kao bratstvo svoju vjeru, prolivši svoju krv za Krista. Oni nam ostavljaju svjedočanstvo misije potvrđene mučeništvom. To je i danas vrhunac svake evanđeoske i franjevačke misije, jer kako kaže Isus u evanđelju: «Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje» (Iv 15,13).

Da slijedimo njihove primjere

Za ovu našu braću, koja su svoj život uložila u naviještanje evanđelja, daleko od svojih zemalja i svoje kulture i za njihovo junačko svjedočanstvo kršćanskog i franjevačkog života, zahvaljujemo «Svevišnjem Gospodinu Bogu, komu pripada svako dobro» (OP 7, 4), dok imamo na umu opomenu sv. oca Franje koji nas upozorava na napast da želimo postići slavu zbog onoga što su drugi učinili (usp. OP 6, 3).

Da ne bismo upali u tu napast, trebamo se zapitati nad našim životom, prihvaćajući otvorena i raspoložena srca primjer što su nam ga naša braća ostavila. Samo tako ćemo moći opjevati njihove slave. U ovom trenutku, u kojem sa zahvalnošću promatramo prošlost, usmjeravajući oči u budućnost prema kojoj nas Duh potiče (usp. Vita Consecrata 110) da je prihvatimo s nadom, želimo s dubokom zahvalnošću prihvatiti najbolje iz naše prošlosti da to ostvarujemo i «hranimo, po osloboditeljskoj ponudi evanđelja, naš podijeljeni, nejednaki i smisla gladan svijet, onako kako su to u svoje vrijeme učinili Franjo i Klara iz Asiza» (Gospodin ti dao mir 2).

Sveti budite kao što je svet Otac vaš nebeski

Prvo što trebamo prihvatiti od svjedočanstva te braće je poziv na svetost. Ako ih se danas sjećamo, onda je to upravo zbog toga što su evanđelje uzeli ozbiljno. Njihov život nas podsjeća da smo i mi pozvani da budemo sveti. Drugi vatikanski sabor u 5. poglavlju Dogmatske konstitucije Lumen Gentium o Crkvi podsjeća na sveopći poziv na svetost, shvaćen «u svom temeljnom značenju pripadnosti Onom koji je antonomastički Svetac, tri puta svet» (Ivan Pavao II., NMI 30).

Smatram da tvrdnja sv. Pavla: «Ovo je volja Božja: vaše posvećenje» (usp. 1 Sol 4,3), upućena svim kršćanima, treba biti prihvaćena kao osoban i hitan poziv za one poput nas koji su izabrali «izbližega nasljedovati Krista» (GGKK 5,2). Naš se poziv ne razumije ako ne polazi od obnovljenog i velikodušnog odgovora da se postigne savršenstvo Ljubavi (usp. LG 40), to znači: svetost.

Draga braćo, kad se stalno govori o nužnosti oživljavanja života i poslanja svih posvećenih osoba i tvrdi da o tom ovisi znakovitost našega života, «bilo bi besmisleno zadovoljiti se životnom prosječnošću (mlakim životom) živeći pod znakom minimalističke etike i površne religioznosti» (Ivan Pavao II., NMI 31). Kad govorimo o nužnosti da koračamo polazeći od evanđelja, ne možemo se odreći da živimo evanđeoski radikalizam, onako kako nam ga je predložio sv. Franjo u načinu života kojega smo prigrlili, i Generalne konstitucije koje su aktualizacija Pravila i Učiteljstva Crkve, nego radije «zapažamo potrebu da ne ublažavamo proročke riječi evanđelja kako bismo ih prilagodili nekom ugodnom stilu života”. Vrijeme je, braćo i sestre «da prihvatimo Duh, da osjetimo unutarnju evanđeosku neodgodivost da se ‘nanovo rodimo’ na osobnoj i ustanovnoj razini» (Gospodin ti dao mir 2).

Projekt temeljnog života svakog krštenika i svake posvećene osobe jest ovaj: «Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski» (Mt 5,48). Tražim da u našim kućama i u našim bratstvima ne prestane odjekivati hitan poziv na taj visoki stupanj redovitog života. Tražim da se svatko propitkuje o vlastitom životu u svjetlu ovog poziva na svetost i na radikalnost evanđeoskoga života.

Crkva i društvo trebaju muškarce i žene koji bi posve živjeli u Gospodinu, da on bude sav u svima. Crkva i društvo trebaju osoba koje žeđaju apsolutnost Boga i koje svjedoče svetost (usp. Vita Consecrata 39). Crkva treba vjeru jednostavnih i manjih da razori idole sadašnjeg društva koji nastoje ukrasti nam srce (usp. Benedikt XVI. na Sinodi za Srednji istok). Red manje braće i cijela franjevačka obitelj imaju potrebu za braćom i sestrama koji se, motreći preobraženo lice Gospodinovo, osjećaju pozvanima na preobraženu egzistenciju. Naš Red i naša Obitelj imaju najljepše zvijezde svetosti. Ne smijemo dopustiti da to ostane samo zapis u kronikama. Ne smijemo se zadovoljiti da samo prenosimo bogatu povijest prošlosti, trebamo nastaviti pisati bogatu i čudesnu povijest svetosti u sadašnjosti.
Na ovom raskrižju na kojem se nalazimo trebamo maštu svetaca za duboko oživljavanje našega života i poslanja; trebamo svetu braću kako bismo doprli do srca mnoštva gladnog Riječi Života koja je postala autentičnom po vlastitoj egzistenciji; trebamo ove svjedoke svjetla koji bi osvjetljavali naš put kreativne i velikodušne vjernosti.

Pođite i naviještajte evanđelje svakom stvorenju

Crkva se rađa i živi za misiju, jer na svom početku ima Sina koga je Otac poslao. On je prvi misionar. Naš Red je, u svom najdubljem identitetu, misijski Red. Pozvani smo da budemo «poslani u cijeli svijet» (PBr 9), na takav način da je misija u najširem smislu (misija inter gentes) i u specifičnom značenju (misija ad gentes) ključ da se razumiju i ponovno ožive bitni elementi našega života.

Primjer Ivana iz Montecorvina, Franje Solanskoga i Manuela Ruiza i prijatelja mučenika, govori nam o misiji ad gentes, ići svijetom, kao putnici i pridošlice, da se životom i riječju, uzvrati dar evanđelja. Ako je misija «točan pokazatelj naše vjere u Krista i u Njegovu ljubav prema nama» (RM 11), onda s pravom možemo tvrditi da je misija ad gentes termometar životnosti Reda.

Generalni kapitul 2009. godine potvrdio je šest misijskih projekata za koje može osigurati osoblje i financijska sredstva.

Ne zaboravljajući nijedan od projekata koje je Kapitul potvrdio (usp. Nalozi Kapitula 21-27), osobito franjevačku prisutnost u vikarijatima Amazonije gdje smo još od 16. stoljeća, danas želim svratiti vašu pozornost na misiju u Svetoj Zemlji i Maroku.

S obzirom na misiju u Svetoj Zemlji, «najvažniju međunarodnu misiju Reda» (Kapitul 2009., Nalozi Kapitula 22), tražim da se pogleda naše zakonodavstvo koje zahtijeva: «Neka svaka pojedina provincija nastoji uvijek u Kustodiji Svete Zemlje imati prikladnog brata da ondje služi barem četiri godine» (GGSS 73). Kad je pak riječ o Maroku ne smijemo zaboraviti da je to «izvorna misija Reda, započeta svjedočenjem prvih mučenika» (Kapitul 2009., Nalozi Kapitula 22). Obje misije trebaju osoblja. To je uistinu hitno. Red se ne može odreći tih misijskih prisutnosti koje sačinjavaju dio naše povijesne i duhovne baštine. Tražim od ministara napor da pošalju kojeg brata u te dvije misije, čak ako će to značiti i smanjenje prisutnosti u provincijama.

Zauzimanje u korist misija treba započeti već od početne formacije da bi se nastavilo s trajnom formacijom. Stoga smatram da se u početnoj formaciji treba poticati novu svijest i osjetljivost za misije kao sastavni dio franjevačkoga poziva, prenoseći teološku viziju koju Crkva imao o misiji. Potrebno je zapaliti «apostolski oganj» u srcu naših mladih. Neka odjekne Isusov zahtjev: «Idite i vi u moj vinograd» (Mt 20,7) kako bi zaživio projekt koji polazi od evanđelja; projekt koji je uistinu zahtjevan koji podrazumijeva kontemplativnu dimenziju, bratstvo i malenost - a da se ne upadne u rigidnost; projekt koji bi formirao misionarsku duhovnost, označenu, kako nas uče Ivan iz Montecorvina, Franjo Solanski i mučenici iz Damaska, inkulturiranom nazočnošću, solidarnošću, kreativnošću i svjedočenjem života.

To animiranje u početnoj formaciji treba biti popraćeno za vrijeme trajne formacije misijskim danima, ponovnim dimenzioniranjem provincijskih struktura u funkciji misije inter gentes i ad gentes, slanjem kojega brata u neki od misijskih projekata Reda.

Dok vam s velikim pouzdanjem predajem ova razmišljanja, molim Gospodina da nas prosvijetli i pokrene srca da prepoznamo Njegovu svetu volju i da je uvijek ostvarujemo (usp. Molitva pred križem Sv. Damjana).

Zaključak

Božić je. Da, Bog se učinio jednim od nas. «Bog je na zemlji; i tko neće biti nebeski? Bog nam dolazi, rođen od Djevice, i tko danas neće postati božanski, neće žudjeti za svetošću Djevice i neće zanosno tražiti mudrost da bude bliži Bogu? Bog je umotan u siromašne pelene; i tko neće postati bogat božanstvom Božjim, ako prihvati nešto ponizno?» (Sofronije Jeruzalemski, Omelie, Roma, 1991., 55-57).

Draga braćo i sestre, iziđimo ususret Bogu koji dolazi, Bogu koji s nama stvara povijest. Iziđimo iz samih sebe da prihvatimo milost svetosti koja dolazi od Betlehemskoga Djeteta. Iziđimo iz naših komotnosti i sigurnosti da pođemo inter i ad gentes, jer oni trebaju Radosnu vijest: «Danas vam je rođen Spasitelj koji je Krist Gospodin» (Lk 2,11). Iziđimo, nastojmo biti manje usredotočeni na same sebe (autoreferencijalni), kako je od nas tražio posljednji Generalni kapitul, podsjećajući nas na primjer Sina Božjega (usp. Fil 2,6-7; PdV 14). Iziđimo, Sin Svevišnjega nam je prethodio.
Moja draga braćo i sestre: Sretan Božić!