Danas se Crkva, napose Franjevački red, spominje svetoga Nikole Tavelića, prvog hrvatskog sveca...
Hrvati su konačno dobili svoga sveca. Dana 21. lipnja 1970. papa Pavao VI. je u Rimu, pred oko 20 000 hodočasnika iz domovine i inozemstva, proglasio prvoga hrvatskoga sveca Nikolu Tavelića. Bili su nazočni oko 400 svećenika i svi naši biskupi. Posvuda u našoj domovini to su bili veličanstveni dani slave, jer je ispaćeni hrvatski narod konačno dobio moćnog zagovornika na nebu, sv. Nikolu Tavelića. Kulminacija proslave bila je u Tavelićevu gradu Šibeniku, 20. rujna 1970. godine. U kalendar Katoličke Crkve upisan je i njegov blagdan, datuma 14. studenoga.
Sveti Nikola Tavelić je rođen oko godine 1348. u gradu Šibeniku. Otac njegov Petar Tavelić bio je plemić, imao je mnogo djece. Pet njegovih sinova poznato je po imenima: Nikola, Ivan, Grgur, Florijan, i Mihovil, a za ostalu djecu se ne zna.
Nikoli je moglo biti 15 godina, kad je stupio u samostan sv. Franje u Šibeniku. Oprostio se od roditelja i braće, obukao na sebe prostu redovničku halju i uskliknuo sav sretan: Isuse, sad sam samo tvoj! U kapelici sv. Mihovila kraj franjevačkog samostana sate je i sate Nikola proboravio zahvaljujući žarkom molitvom Svevišnjemu, što mu je udijelio tu milost, da odsada može živjeti samo za Boga. I za Hrvatsku! kao da je čuo neki tajanstveni glas iza sebe. Kad se okrenuo, da vidi tko mu govori, nije vidio nikoga. Pa ipak ga je taj tajanstveni glas neprestano pratio u onim prvim danima redovničkog života riječima: Za Boga i Hrvatsku!
Da se potpuno spremi za taj sveti poziv svog života poslali su ga redovnički poglavari iz Šibenika u Bribir. Devet je godina tako proveo u Bribiru sav povučen u svoj duhovni život i u svoju nauku. A kad je navršio 24 godine, vratio se u Šibenik, gdje ga je biskup zaredio za svećenika i gdje je onda odslužio prvu sv. misu.
Oko 1378. godine Nikola je došao u Bosnu i ondje započeo svoj misionarski rad. Išao je od mjesta do mjesta gdjegod je bilo bogumila, te im je propovijedao riječ Kristovu i dokazivao, kako ih je bogumilska nauka navela na krivi put. Svagdje je fra Nikola imao uspjeha. To je razjarilo bogumilske prvake. Vidjeli su da im pristaše, gdjegod se pojavi taj sveti fratar, okreću leđa. Dvanaest godina proveo je fra Nikola Tavelić u Bosni te je postao njen pravi apostol.
Srce ga je vuklo u Spasiteljevu domovinu – u Svetu Zemlju. Kad mu nije bilo dano, da dovrši ostvarenje Kristova Kraljevstva u svom hrvatskom narodu, to jest da obnovi vjersko jedinstvo sviju Hrvata u katoličkoj vjeri, otići će onamo, gdje je Isusova vjera došla na ovaj svijet, pa će ondje živjeti, raditi i umrijeti za nju. Jest, i umrijeti! Isus je u Jeruzalemu umro za sve ljude, da se spase, pa tako i za hrvatski narod. O, kako mu je srce zaigralo od dragosti, kad je prvi put ugledao taj Isusov grad! O, kako mu je duša kliktala od zanosa, kad je na koljenima s molitvom zahvalnicom na usnama i suzom radosnicom u očima promatrao taj najsvetiji i svakom kršćanskom srcu najmiliji grad svijeta!
Jednoga dana – bilo je to 11. studenoga 1391., i to subota, dan Majke Božje, koju je on osobito štovao, uputio se napokon s još trojicom svoje braće franjevaca da započne svoj propovjednički rad. Toga je dana bila neka velika arapska svečanost, pa se na mjestu, gdje je nekada stajao jeruzalemski Salomonov hram, bilo skupilo golemo mnoštvo svijeta. Onamo je došao i fra Nikola sa svojim pratiocima, da narodu progovori o Isusu i njegovoj nauci. Ali mu ne dadoše govoriti, nego njega i njegove drugove uhvatiše i odvedoše pred kadiju, to jest arapskoga poglavara grada Jeruzalema. Tu je sad pred jeruzalemskim kadijom fra Nikola Tavelić stao da razlaže Isusovu nauku pobijajući vjeru Muhamedovu. Kadija je bio čovjek tvrda srca, kojega se nisu primale Tavelićeve riječi, pa sav bijesan dade fra Nikolu i njegove drugove na mrtvo ime izbiti i baciti u tamnicu. Tri dana i tri noći bio je fra Nikola sa svojim drugovima u tamnici. Svezali su ih za stupove i nisu im davali nikakve hrane. A oni su u mukama slavili Isusa i bili presretni, što za Isusovu vjeru mogu trpjeti. Nakon tri dana dade ih kadija izvesti iz tamnice i dovesti pred emira, to jest poglavara cijele južne Palestine, na trg, gdje se opet bilo skupilo dosta naroda. Tu ih upita emir: Jeste li riječi, kojima ste neki dan pred kadijom hvalili Isusovu i kudili Muhamedovu nauku, rekli promišljeno ili nepromišljeno? Sve što smo rekli, rekli smo promišljeno iz vjerske gorljivosti i radi spasa duša, odgovori fra Nikola, a tako i njegovi drugovi. Je li vas poslao vaš Papa ili koji kršćanski kralj? – pitao je i dalje emir. A fra Nikola odgovori: Nije nas poslao nitko drugi, već samo Bog, koji se udostojao nadahnuti nas, da vam propovijedamo i navješćujemo istinu. Te odvažne riječi razbjesne emira, te vikne: Odrecite se Krista, ili ćete biti pogubljeni! A fra Nikola i njegovi drugovi odgovoriše: Nećemo se Krista odreći, nego smo spremni za Nj umrijeti! Na to ih emir osudi na smrt. U isti čas navale razbjesnjeli Arapi na fra Nikolu i njegove drugove i stanu njima udarati dotle, dok ih nisu ubili te mačevima rasjekli. A onda im rasječena tjelesa baciše na lomaču. No vatra se tri puta gasila, a da su tjelesa naših mučenika ostala od nje netaknuta. Začudiše se tome i emir i kadija i svi prisutni. Do večera su palili vatru, a kad tjelesa mučenika ne htjedoše izgorjeti, odnesoše ih izvan grada i potajno ih negdje ukopaše u zemlju, da ih kršćani ne bi mogli naći i štovati njihove svete ostatke. Tako je poginuo sv. Nikola Tavelić, 14. studenoga 1391., okrunjen jeruzalemskom mučeničkom krunom nedaleko Kalvarije (Golgote), na kojoj je Isus bio razapet.
Molitva sv. Nikoli Taveliću u svakoj potrebi
Sv. Nikola, Ti si tolikim svojim štovateljima pritekao u pomoć u različitim potrebama i tako ih utješio i obradovao. Molim Te da i meni pomogneš u mojoj potrebi i tako me utješiš i obraduješ. Isprosi mi od Boga milost …, ako je to na veću slavu Božju i moje spasenje. Amen.
Može se moliti i 14 Očenaša, Zdravomarija, i Slava Ocu na čast sv. Nikoli Taveliću!
