Opominjao je braću da svatko treba imati pred očima svoju narav i potrebe svoga tijela, i prema tome se ravnati. "Tvrdio je, da je nerazborito uskraćivanje tijelu onoga što mu je nužno, grijeh sličan onome kao kad mu na zahtjev proždrljivosti pruža suvišno."
U svom Pravilu Franjo poziva i braću na post: "Neka poste od blagdana Svih svetih do Božića. A svetu četrdesetnicu – koja počinje s Bogojavljenjem i traje četrdeset sljedećih dana, koju je Gospodin svetim postom posvetio – koji bi htjeli dragovoljno propostiti, neka budu blagoslovljeni od Gospodina, a koji neće, nisu ni dužni. A drugu do Uskrsa neka poste. U ostalo vrijeme nisu dužni postiti osim petkom"(Potvrđeno Pravilo 3.).
Međutim, Franjo je uvijek svoju braću poticao na razboritost u svemu, pa tako i u postu. Zato je u Pravilu također rekao da "u slučajevima očite potrebe, braća nisu obvezna na tjelesni post"(Potvrđeno Pravilo 3.). Toma Čelanski nam piše kako se jedanput jedan brat bio toliko iscrpio postovima da više nije mogao izdržati, te je poviknuo: "Umirem, braćo, evo od gladi umirem!" Franjo je odmah naredio da se postavi stol i prvi počeo jesti da se taj brat ne bi stidio i da mu ne bi bilo neugodno. Prekinuo je, dakle, post kako bi svojim primjerom pokazao braći da sve treba biti u službi bratske ljubavi. Opominjao je braću da svatko treba imati pred očima svoju narav i potrebe svoga tijela, i prema tome se ravnati. "Tvrdio je, da je nerazborito uskraćivanje tijelu onoga što mu je nužno, grijeh sličan onome kao kad mu na zahtjev proždrljivosti pruža suvišno."
Iako je prema potrebama drugih bio jako pažljiv, na sebe i svoje tijelo nije baš previše pazio. Naprotiv, često je nerazborito postupao prema svome tijelu izlažući se dugotrajnim i strogim postovima. Zato na kraju života moli za oproštenje: "Raduj se, brate tijelo, i oprosti mi, jer evo rado izvršavam što ti je drago. Žurim se da rado priskočim u pomoć tvojim bolnim uzdisajima!" U tom priznaju vlastite nesavršenosti, sastoji se zapravo njegova veličina i svetost.
