Opomena druga: Slobodni u ljubavi

Jer u bit ljubavi ulazi to da se ona ničim ne da zaslužiti. Zaslužena ljubav nije ljubav, već laž i ruglo ljubavi. Bog nas voli ne zato što smo dobri ili što smo to nekakvim dobrim djelom zaslužili.

 O zlu samovolje

Jahve, Bog, zapovijedi čovjeku: Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! (Post 2, 16-17) Adam je, dakle, mogao jesti sa svakog stabla i, dok se nije suprotivio posluhu, nije sagriješio. Onaj, naime, jede sa stabla spoznaje dobra koji svoju volju smatra svojim vlasništvom i uznosi se dobrima koja Bog u njemu govori i radi; i tako mu je po utjecaju đavla i prijestupu zapovijedi ono voće postalo voće spoznaje zla. Stoga treba da podnosi kaznu.

sv. Franjo

Zašto sveti Franjo samovolju smatra zlom? Zar nam Bog nije dao slobodnu volju i zašto nas sada želi uvjetovati sa različitim zapovijedima koje su odraz Njegove volje? Izgleda kao da smo ipak sputani i opterećeni Božjim autoritetom. Međutim, logika svetoga Franje duboko je evanđeoska i on zna da čovjek pravu i duboku radost, za kojom toliko čezne, pronalazi u onoj mjeri u kojoj se u potpunosti i s povjerenjem predaje Ljubavi koja drugome čini jedino i samo dobro. Temeljna je nit vodilja svih Franjinih opomena govor o pravoj kršćanskoj slobodi. Poznati franjevački pisac Yves Ivonides Franju pomalo paradoksalno naziva zarobljenikom slobode. 
 
Svojim nam opomenama sveti Asižanin želi poručiti: Ne bojte se svu svoju slobodu s povjerenjem predati Onomu koji vas jedini može duboko i vječno usrećiti. Bog je izvor vaše slobode, On ju vam je dao i ne bi nikada povrijedio ljepotu toga dara. On vaš nježni Otac voli vas i želi vas uvesti u sve veću slobodu kako bi vaša radost bila potpuna (usp. Iv 15,11).

Temeljno zlo samovolje jest nevjera. Ne vjerujem da Ljubav, kada objavljuje svoju volju i kada traži od mene da odbacim svoje zamisli i putove, želi jedino moju sreću i radost. Njegova je želja i zapovijed da mi budemo sretni. A On zna da je prava radost i sreća u tome da ljubimo kao što On ljubi. To je srž svih Božjih zapovijedi – ljubiti druge na način što sličniji Božjoj bezuvjetnoj i besplatnoj ljubavi. 
 
Po tome smo slični Bogu – omogućeno nam je po daru Njegove božanske ljubavi ljubiti na božanski način. A ljubiti na božanski način znači voljeti bez koristi i bez mjere, a pogotovo one za koje mislimo da ničim ne zaslužuju ljubav. Jer u bit ljubavi ulazi to da se ona ničim ne da zaslužiti. Zaslužena ljubav nije ljubav, već laž i ruglo ljubavi. Bog nas voli ne zato što smo dobri ili što smo to nekakvim dobrim djelom zaslužili. On nas jednostavno voli, bez obzira na to činili mi dobro ili zlo – Njegova ljubav je potpuno besplatna i ne poznaje uvjete i zasluge, jer On daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima (usp. Mt 5,45). Kada smo neposlušna djeca koja nemaju povjerenja u Njegovu ljubav i kada slijedimo svoje zamisli i planove, On nas tada i dalje nastavlja jednakim žarom ljubiti. To je ta ljubav bez uvjeta, bez mjere, ljubav koja želi drugome samo dobro. 
 
To naravno ne znači da trebamo ostati u zlu samovolje, već znači da je jedini način da izađemo iz toga zla otvaranje daru Njegove neshvatljive ljubavi. Bogu možemo odgovoriti posluhom jedino ako nam On to dadne. Sveti je Augustin molio: „Daj mi što zapovijedaš pa zapovijedaj što god hoćeš.“ A On nam daje sposobnost poslušnosti jedino ako smo mi spremni prihvatiti ljepotu i slast, dubinu i širinu Njegove ljubavi. Iskustvo Božjeg darivanja nam otvara srce za poslušnost i povjerenje. Iz poslušnosti i povjerenja u Dobroga sve više postajemo otvoreniji i sposobniji ljubiti čisto i sveto. A prava ljubav prema drugima izvor je duboke i istinske slobode. Jer istinski smo slobodni u onoj mjeri u kojoj volimo na božanski način. A sve ovo zajedno vodi nas prema sve dubljoj i vječnoj radosti i sreći. Jer Njegova je volja da budemo radosni i sretni.