Istinska sloboda sastoji se u tome da čovjek u svim životnim okolnostima ima mogućnost vjerovati, nadati se i ljubiti.
O kroćenju tijela
Mnogi, dok griješe ili doživljavaju nepravde, okrivljuju đavla ili bližnjega. Ali nije tako; jer svatko ima neprijatelja u svojoj vlasti, to jest svoje tijelo po kojem griješi. Stoga blago onomu sluzi (Mt 24, 46) koji takvog neprijatelja, koji mu je predan u vlast, uvijek drži vezana te se mudro od njega čuva; jer mu, dok tako radi, neće nauditi nijedan, ni vidljiv ni nevidljiv neprijatelj.
sv. Franjo
Sveti Franjo, poznavatelj ljudskoga srca, po ovoj opomeni raskrinkava sve naše skrivene oblike suradnje sa zlom. Iz srca izlazi zlo, iz njega izlaze opake želje, ljubomora, svađa, ljutnja, obeshrabrenost, razočarenje. Mi ljudi tako smo skloni u izvanjskim okolnostima tražiti uzrok našega zla. Tako kažemo da bi mi sigurno bili bolji ljudi da naša okolina nije takva, puna nepravde, nasilja, mržnje i svakakvog drugog zla. Dakle, drugi oko nas su nepravedni, nemaju dovoljno ljubavi, nisu kulturni, nisu velikodušni, ne čine ono što bi trebalo činiti i to su sve razlozi zbog kojih se mi kao ljudi ne možemo razvijati onako kako bi trebali.
Međutim, ovakav stav puno govori o nama i o našoj nezrelosti. Pravimo žrtve od sebe – mi smo nesretna žrtva nesretnih životnih okolnosti i uvjeta. Budući zapravo da pravimo žrtvu od sebe, mi se odbijamo mijenjati i preuzeti odgovornost za svoj život te radije zahtijevamo da se okolnosti, odnosno ljudi oko nas promijene. Tek tada ćemo mi biti sretni kad ljudi oko nas postanu onakvima kakvim mi mislimo da bi trebali biti. Velika iluzija, a opet tako često prisutna u našim srcima na najsuptilnije način.
Da bi bolje shvatili napisano poslužit ćemo se jednim radikalnim životnim primjerom. Radi se Etty Hillesum, mladoj Židovki koja je umrla u Auschwitzu u rujnu 1942. , a iza sebe je ostavila dnevnik u kojem opisuje svoj život za vrijeme kada nacistički progoni Židova postaju sve intenzivniji. Ona piše: „ Posvuda natpisi koji Židovima zabranjuju hodati puteljcima koji vode u prirodu. Pa ipak, iznad tog djelića ceste koji nam ostaje otvoren prostire se nebo u svoj svojoj širini. Ne mogu nam ništa, doista ništa. Mogu nam život učiniti prilično teškim, mogu nam oteti neka materijalna dobra, mogu nam oduzeti neku slobodu pokreta koja je izvanjska, ali mi sami sebi oduzimamo svoje najbolje snage svojim kobnim psihološkim držanjem. Kada se osjećamo proganjani, ponižavani, ugnjetavani. Kada osjećamo mržnju. Kada smo hvalisavi da sakrijemo strah. Imamo potpuno pravo s vremena na vrijeme biti tužni i klonuli zbog onoga što moramo podnositi: to je ljudski i razumljivo. Pa ipak, ono istinsko lišavanje mi namećemo sami sebi. Meni se život čini tako lijepim i ja se osjećam slobodnom. U meni se prostiru nebesa široka poput svoda. Vjerujem u Boga i vjerujem u čovjeka, usuđujem se reći bez lažnog srama (…) Ja sam sretna žena i pjevam hvalospjeve životu – da! – godine Gospodnje, još uvijek i zauvijek Gospodnje, 1942., četvrte ratne godine.“
Zaista nevjerojatno da se ova žena u jako teškim okolnostima osjeća tako sretnom i slobodnom. Odakle joj ta sreća i sloboda? Etty Hillesum shvatila je da postoji unutarnja sloboda koju nam nitko ne može oduzeti. Ne postoje ti uvjeti, te okolnosti, ti ljudi koji bi nas slomili i ubili naš duh i srce. Ljudsko srce bez obzira na sve uvijek može ostati suvereno slobodno i sretno. Kako doći do toga?
Etty je prihvatila i živjela bitnu činjenicu našega života – činjenicu koja se odvija duboko u čovjekovoj nutrini. Istinska sloboda sastoji se u tome da čovjek u svim životnim okolnostima ima mogućnost vjerovati, nadati se i ljubiti. Nema toga na svijetu što bi mi moglo zabraniti da vjerujem u Boga, da u njega položim svu svoju nadu, da ga ljubim svim srcem te da ljubim bližnjega. Ako mi netko želi zabraniti ljubiti proganjajući me, uvijek imam mogućnost oprostiti svojim neprijateljima i preobraziti ugnjetavačku situaciju u još veću ljubav. Ako mi netko želi ugušiti vjeru oduzimajući mi život, moja smrt postaje najljepša ispovijed vjere koja se može zamisliti! Ljubav i samo ljubav je sposobna pobijediti zlo dobrim i izvući dobro iz zla. Koliko god okolnosti bile loše, koliko god ljudi oko nas griješili, koliko god nama činili zlo - to nama zapravo ništa ne oduzima, nego sasvim suprotno - postaje nam prilika za još dublji rast.
Zlo drugoga može mi naškoditi jedino ako mu ja to dopustim. Zlo ne dolazi od izvanjskih okolnosti nego iz unutarnjeg načina na koji reagiramo. Već su crkveni oci govorili da čovjek može jedino sam sebe raniti. Ako me netko vrijeđa i izruguje to još ništa nije učinilo mome srcu. O mojoj reakciji ovisi hoće li me to povrijediti. Ako se ljutim i srdim onda zlo nalazi zlo u meni i ranjava me. Ako pak na zlo drugoga odgovorim činom bezuvjetne ljubavi, onda se to zlo zaustavlja, nema plodno tlo pa stoga ne može na mene ni utjecati. To je ono na što nas sv. Franjo poziva u ovoj opomeni. Ukrotiti srce znači izaći iz vlastite uskogrudnosti i zaploviti u široko i prostrano polje slobode. Do te slobode dolazi se jedino ako se iz dana u dan prepuštamo nježnoj Gospodinovoj milosti koja jedina može učiniti da ljudsko srce počne ljubiti na božanski način – „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio, tako i vi ljubite jedni druge!" (Iv 13,34)
