Ove godine želimo doprijeti do vas na uočnicu Svetkovine, sjećajući se Preminuća našega oca i brata sv. Franje, te iščitati s vama Oporuku, sažetak njegova života i evanđeoskog poziva.
Ove godine želimo doprijeti do vas na uočnicu Svetkovine, sjećajući se Preminuća našega oca i brata sv. Franje, te iščitati s vama Oporuku, sažetak njegova života i evanđeoskog poziva.
U tome štivu sv. Franjo prolazi svojim životom u svjetlu pobude Svevišnjega. U njemu prepoznajemo karizmatski oblik našega osobnog i zajedničkog puta nasljedovanja koji valja živjeti danas, u životnom i prosudbenom sučeljavanju s našim vremenom.
U ovom pismu, posljednjem u našoj definitorskoj službi, dovršavamo put kojim smo obradili prioritete Reda s trajnom i početnom izobrazbom manjega brata, učenika koji slijedi stope svoga Gospodina i Učitelja, što ga je osvojio svojom osobom i svojom riječju. To je neprekinuti put izobrazbe koji se odnosi na sve nas u različitim životnim dobima i prilikama, kao što nas podsjeća novi Dokument o trajnoj izobrazbi, tek objavljen. Bjelodana je životna važnost tog područja za našu sadašnjost, a stoga i za budućnost našega života. Želimo u svom vremenu, na nov način, oživjeti privlačnost što ga je osoba Isusa Krista te Franjin život kao i drugih franjevaca ostavila na sve nas. Bez te duboke privlačnosti koja pokreće i odgaja naše želje, danas tako promjenjive, svjesni smo kakao nema valjane formativne ponude. Bez svakodnevne njege prijateljstva s Gospodinom, svaki fomativni put past će u običajnost i razočaranje.
Pogledajmo stoga zajedno crte koje nalazimo u Oporuci.
Gospodin je dao meni, bratu Franji, da ovako započnem činiti pokoru
Sveti Franjo pripovijeda nam povijest osobite ljubavi koja ga je zavela i privukla: prije svakoga njegova projekta zbio se neočekivan i iznenađujući događaj, koji bi mu korjenito preinačio život. Njegov i naš poziv polaže korijenje u otajstvo ljubavi koja nam je prethodnica i pratilja, tako da nas još osvaja i dira u srce, sve do one nesagledivosti koju je prolaznost danâ, često teških i uskovitlanih, načinila u nama.
Taj događaj potiče put obraćenja, gdje na prvom mjestu nije toliko naš napor, koliko želja koju ima sam Bog da nas susretne i ljubi. Obraćenje polazi od otkrića Boga kao Oca, ljubitelja i bližnjega svakom svome stvorenju. Franjo naviješta lice “majčinske” nježnosti Isusova Oca: tada postaje moguće gledati na formaciju kao na put obraćenja, već od početka franjevačkog života. Osjećamo neodgodivost predložiti vrijeme početne formacije kao vrijeme inicijacije, stupnjevite i u isto vrijeme zahtjevne, obraćena života. Franjinom odlukom “činiti pokoru” započinje postojanje koje je odgovor na Očevo milosrđe. Vjerujemo kako se još uvijek mogu odgajati oni koji kucaju na naša vrata za taj potpuni odgovor, kao i predložiti ga smjelo i snažno braći u različitim životnim dobima i u različitim društvenim i kulturološkim prilikama u kojima žive.
Taj se odgovor hrani duhom svete pobožnosti, po kojoj možemo imati srce upravljeno Gospodinu i oči otvorene za svijet i nepravedno trpljenje velikog dijela čovječanstva.
I sam Gospodin me dovede među gubavce i bijah milosrdan prema njima
Obraćenje je plod inicijative Boga koji do nas dopire po susretu s drugim, kojega se ne bojimo kao neprijatelja, nego otkrivamo kao bližnjega. Nije slučajan Franjin izbor da formira prve franjevce u leprozorijima. Želio je naime iskusiti, gotovo okusiti, onu bol koju je on sam proživljavao između slatkoga i gorkoga. Nije li on bio zaveden u samom času u kojem je osjetio odurnost, otvarajući se na taj način novom susretu s Gospodinom Isusom koji se na tajanstven način poistovjećuje sa siromahom, odbačenim, gubavcem?
Često ponavljamo kako je naš formativni prijedlog odveć teorijski i kako mjesto naše formacije jest stvarni svijet i bratstvo. Upitajmo se stoga koliko smo blizu, odabirima i različitim načinima djelovanja, siromasima našega vremena, koji su često plod nasilja globalizacije i njezina homologizirajućeg tržišta. Jesmo li spremni koračati s njima i živjeti poput njih kao
manji? Naprotiv naši fomativni putevi često stvaraju povlastice i okolnosti koje nas udaljavaju od stvarnog života mnogih naših suvremenika. Trebali bismo se upitati, prepoznajmo li se u formaciji koja ne obuhvaća hrabre odabire koji tvore naše fomativne puteve bližima gubavcima našega vremena. Možemo li odgajati u zatvorenom prostoru zaštićenih sredina u koje se najmanji boje ući?
Gospodin mi dade toliku vjeru u crkvama i u svećenike
Put obraćenja sv. Franje pokazuje nam kako se postaje učenik koračajući u onoj većoj zajednici učenika, Crkvi. Uronjen u živuće otajstvo naroda Božjega što putuje u vremenu, Tijelu Kristovu i Kući Božjoj, Siromašak je susreo Isusa Krista u gubavcima, u Evanđelju, u braći i u stvorenomu.
Priznajemo kako naša formacija ne može ne biti pozorna na život i put Crkve koja se za nas uprisutnjuje u stvarnosti tolikih mjesnih Crkava, u kojima živimo i naviještamo Evanđelje. Manji brat raste u svom pozivu i poslanju u Crkvi, s Crkvom i u službi njezina poslanja. Čini nam se kako je važno podsjetiti na to uoči osamstote obljetnice Papina prihvaćanja Franjina evanđeoskog nauma i njegove braće.
Formirati se u zajedništvu s Crkvom znači za nas produbiti slušanje Riječi Božje koju je Franjo posvuda častio i skupljao. Pozvani smo naviještati slušano Evanđelje i po solidnoj intelektualnoj formaciji, za poslanje sve više otvoreno za susret i dijalog s današnjim svijetom. Slušanje Riječi doživljava vrhunac u slavlju sakramentalnih znakova u kojima se sam uskrsli Gospodin uprisutnjuje u svojoj Crkvi i djeluje na spasenje svijeta.
Gospodin mi dade braću
Je li Sveti Franjo mogao živjeti Evanđelje bez dara svoje braće, učenika s njime jedinog Učitelja? Dar braće nije usputan ili u službi onoga evanđeoskog poziva, nego mu usko pripada. Naše se bratstvo objavljuje kao teološki prostor u kojem Gospodinova prisutnost i djelovanje postaju vidljivi po vrsnoći naših uzajamnih odnosa, po otvorenosti drugima i po podložnosti svima.
Vode li računa naši formativni putevi o posebnoj skrbi koju od nas danas zahtijeva bratstvo? Ne možemo formirati kako bismo živjeli kao jedinke. U tome nam pomaže i sredstvo životnog projekta sa svojim različitim razinama: osobnoj, mjesnoj i provincijskoj. Postaje sve potrebnije, već od početne formacije, pratiti braću na putu rasta i ozdravljenja, sve do u dubine životne povijesti svakog pojedinca, do njegova osjećajnog svijeta i njegovih odabira. Jednako tako potrebno je pratiti braću u sličnim putevima pomirenja sa samima sobom i preobrazbe, kako bi se mogao živjeti život dobar, lijep i sretan, navještaj i predokus Kraljevstva Božjega. To je put i za trajnu formaciju kako bi se živjeli ljudskiji i zreliji odnosi.
Sam Svevišnji mi je objavio da moram živjeti po načinu svetoga Evanđelja. I to u malo riječi i jednostavno dadoh napisati i Gospodin Papa mi potvrdi
U malo suhoparnih riječi Franjo zbija svoju evanđeosku slutnju koja ga je pogodila i zavela sve do te mjere da je uzela oblik životnog nauma što ga je predstavio Crkvi, kako bi se po njemu javno živjelo. Nije riječ o osobnom naumu, nego o mogućnosti koju mnogimogu prepoznati suvremenom za njih, ovdje i sada, Božji poziv živjeti Evanđelje u poslušnosti, sine proprio i u čistoći.
Već je pred nama slavlje osamstote obljetnice Franjina jednostavnog čina u kojem se predstavio Gospodinu Papi i zatražio odobrenje za svoj način života. Od tada su se mnogi franjevci prepoznali u njemu i pronašli put kako bi živjeli kao Isusovi učenici u različitim vremenima. Sjećanje na taj dan i na tolike povijesti nasljedovanja živo je za nas danas, pridonosi pak i tome da ocrtamo obrise samog lica svoga bratstva u ovom vremenu, tako posebnom i izazovnom za nas sve.
Naši formativni putevi žive od ovoga živućeg sjećanja, kako bi evanđeoski poziv manje braće postao moguć danas, u epohalnoj promjeni koja od nas zahtjeva živjeti u stvarnosti koja je u trajnoj preinaci. Evanđelje se ne mijenja, ali je jednako tako istina da vremena, mjesta i kulture nisu posve ravnodušni na njegovo prihvaćanje u životu. Iz tih razloga formativna zadaća čini nam se danas tako složenom, i u isto vrijeme, zanosnom.
Slavlje milosti početaka moći će osloboditi u nama milost budućnosti, ne pobjegnemo li pozivu da uzvratimo dar svoga poziva, ne u zatvoru naših klaustara, često praznih, nego u najvećem klaustru na svijetu, jedinom koji nam uistinu pripada i u kojem bismo se trebali osjećati ugodno.
Gospodin mi objavi pozdrav da kažemo: Gospodin ti dao mir
Sveti Franjo prepoznao je kao središte svoga poslanja naviještaj mira koji se poistovjećuje s Kristom: "On je naš mir!" (Ef 2,14). Riječ je uistinu o vrhuncu njegovoga misionarskog i pozivskog puta.
U svijetu koji duboko razdiru podjele i napetosti svake vrste vjerujemo u evanđeosku utopiju bratstva manjih, poglavito po uzajamnoj gostoljubivosti i praštanja. Tako možemo ići u svome vremenu i naviještati Evanđelje svojih rana i siromaštva, koje smo počeli zacjeljivati u radionici nade i pomirenja koja može biti naš bratski život. I mi: grješnici kojima je oprošteno!
Odgojiti se za mir znači naučiti upravljati sukobima,prihvatiti nenasilan stil života, naučiti umijeće iskrena i mirna dijaloga, u poštivanju i uzajamnom uvažavanju. Odgajat ćemo se zajedno kako bismo postali kvasac pomirenja u sredinama u kojima živimo, kao istinski strpljivi graditelji i zaljubljeni u mir, i u prilikama zastoja te onemogućenosti mirnog suživota i poštivanja prava svakog čovjeka, poglavito pak tolikih siromaha.
Draga braćo, predajemo vam s povjerenjem ove riječi, kako bi put obraćenja i preobrazbe o kojem nam sv. Franjo pripovijeda u svojoj posljednjoj želji može postati suputnik za nas koji zahvaljujemo Svevišnjemu na daru poziva, da danas živimo kao učenici životom manje braće.
Na poseban način, tražimo da pratite ustrajnom i zaufanom molitvom pripravu za sljedeći Generalni kapitul, kako bi bio milosno vrijeme na našem putu obraćenja i uzvraćanja dara što nam ga je Gospodin dao za dobro svijeta.
Rim, 17. rujna 2008.
Blagdan rana našega oca Franje
U tome štivu sv. Franjo prolazi svojim životom u svjetlu pobude Svevišnjega. U njemu prepoznajemo karizmatski oblik našega osobnog i zajedničkog puta nasljedovanja koji valja živjeti danas, u životnom i prosudbenom sučeljavanju s našim vremenom.
U ovom pismu, posljednjem u našoj definitorskoj službi, dovršavamo put kojim smo obradili prioritete Reda s trajnom i početnom izobrazbom manjega brata, učenika koji slijedi stope svoga Gospodina i Učitelja, što ga je osvojio svojom osobom i svojom riječju. To je neprekinuti put izobrazbe koji se odnosi na sve nas u različitim životnim dobima i prilikama, kao što nas podsjeća novi Dokument o trajnoj izobrazbi, tek objavljen. Bjelodana je životna važnost tog područja za našu sadašnjost, a stoga i za budućnost našega života. Želimo u svom vremenu, na nov način, oživjeti privlačnost što ga je osoba Isusa Krista te Franjin život kao i drugih franjevaca ostavila na sve nas. Bez te duboke privlačnosti koja pokreće i odgaja naše želje, danas tako promjenjive, svjesni smo kakao nema valjane formativne ponude. Bez svakodnevne njege prijateljstva s Gospodinom, svaki fomativni put past će u običajnost i razočaranje.
Pogledajmo stoga zajedno crte koje nalazimo u Oporuci.
Gospodin je dao meni, bratu Franji, da ovako započnem činiti pokoru
Sveti Franjo pripovijeda nam povijest osobite ljubavi koja ga je zavela i privukla: prije svakoga njegova projekta zbio se neočekivan i iznenađujući događaj, koji bi mu korjenito preinačio život. Njegov i naš poziv polaže korijenje u otajstvo ljubavi koja nam je prethodnica i pratilja, tako da nas još osvaja i dira u srce, sve do one nesagledivosti koju je prolaznost danâ, često teških i uskovitlanih, načinila u nama.
Taj događaj potiče put obraćenja, gdje na prvom mjestu nije toliko naš napor, koliko želja koju ima sam Bog da nas susretne i ljubi. Obraćenje polazi od otkrića Boga kao Oca, ljubitelja i bližnjega svakom svome stvorenju. Franjo naviješta lice “majčinske” nježnosti Isusova Oca: tada postaje moguće gledati na formaciju kao na put obraćenja, već od početka franjevačkog života. Osjećamo neodgodivost predložiti vrijeme početne formacije kao vrijeme inicijacije, stupnjevite i u isto vrijeme zahtjevne, obraćena života. Franjinom odlukom “činiti pokoru” započinje postojanje koje je odgovor na Očevo milosrđe. Vjerujemo kako se još uvijek mogu odgajati oni koji kucaju na naša vrata za taj potpuni odgovor, kao i predložiti ga smjelo i snažno braći u različitim životnim dobima i u različitim društvenim i kulturološkim prilikama u kojima žive.
Taj se odgovor hrani duhom svete pobožnosti, po kojoj možemo imati srce upravljeno Gospodinu i oči otvorene za svijet i nepravedno trpljenje velikog dijela čovječanstva.
I sam Gospodin me dovede među gubavce i bijah milosrdan prema njima
Obraćenje je plod inicijative Boga koji do nas dopire po susretu s drugim, kojega se ne bojimo kao neprijatelja, nego otkrivamo kao bližnjega. Nije slučajan Franjin izbor da formira prve franjevce u leprozorijima. Želio je naime iskusiti, gotovo okusiti, onu bol koju je on sam proživljavao između slatkoga i gorkoga. Nije li on bio zaveden u samom času u kojem je osjetio odurnost, otvarajući se na taj način novom susretu s Gospodinom Isusom koji se na tajanstven način poistovjećuje sa siromahom, odbačenim, gubavcem?
Često ponavljamo kako je naš formativni prijedlog odveć teorijski i kako mjesto naše formacije jest stvarni svijet i bratstvo. Upitajmo se stoga koliko smo blizu, odabirima i različitim načinima djelovanja, siromasima našega vremena, koji su često plod nasilja globalizacije i njezina homologizirajućeg tržišta. Jesmo li spremni koračati s njima i živjeti poput njih kao
manji? Naprotiv naši fomativni putevi često stvaraju povlastice i okolnosti koje nas udaljavaju od stvarnog života mnogih naših suvremenika. Trebali bismo se upitati, prepoznajmo li se u formaciji koja ne obuhvaća hrabre odabire koji tvore naše fomativne puteve bližima gubavcima našega vremena. Možemo li odgajati u zatvorenom prostoru zaštićenih sredina u koje se najmanji boje ući?
Gospodin mi dade toliku vjeru u crkvama i u svećenike
Put obraćenja sv. Franje pokazuje nam kako se postaje učenik koračajući u onoj većoj zajednici učenika, Crkvi. Uronjen u živuće otajstvo naroda Božjega što putuje u vremenu, Tijelu Kristovu i Kući Božjoj, Siromašak je susreo Isusa Krista u gubavcima, u Evanđelju, u braći i u stvorenomu.
Priznajemo kako naša formacija ne može ne biti pozorna na život i put Crkve koja se za nas uprisutnjuje u stvarnosti tolikih mjesnih Crkava, u kojima živimo i naviještamo Evanđelje. Manji brat raste u svom pozivu i poslanju u Crkvi, s Crkvom i u službi njezina poslanja. Čini nam se kako je važno podsjetiti na to uoči osamstote obljetnice Papina prihvaćanja Franjina evanđeoskog nauma i njegove braće.
Formirati se u zajedništvu s Crkvom znači za nas produbiti slušanje Riječi Božje koju je Franjo posvuda častio i skupljao. Pozvani smo naviještati slušano Evanđelje i po solidnoj intelektualnoj formaciji, za poslanje sve više otvoreno za susret i dijalog s današnjim svijetom. Slušanje Riječi doživljava vrhunac u slavlju sakramentalnih znakova u kojima se sam uskrsli Gospodin uprisutnjuje u svojoj Crkvi i djeluje na spasenje svijeta.
Gospodin mi dade braću
Je li Sveti Franjo mogao živjeti Evanđelje bez dara svoje braće, učenika s njime jedinog Učitelja? Dar braće nije usputan ili u službi onoga evanđeoskog poziva, nego mu usko pripada. Naše se bratstvo objavljuje kao teološki prostor u kojem Gospodinova prisutnost i djelovanje postaju vidljivi po vrsnoći naših uzajamnih odnosa, po otvorenosti drugima i po podložnosti svima.
Vode li računa naši formativni putevi o posebnoj skrbi koju od nas danas zahtijeva bratstvo? Ne možemo formirati kako bismo živjeli kao jedinke. U tome nam pomaže i sredstvo životnog projekta sa svojim različitim razinama: osobnoj, mjesnoj i provincijskoj. Postaje sve potrebnije, već od početne formacije, pratiti braću na putu rasta i ozdravljenja, sve do u dubine životne povijesti svakog pojedinca, do njegova osjećajnog svijeta i njegovih odabira. Jednako tako potrebno je pratiti braću u sličnim putevima pomirenja sa samima sobom i preobrazbe, kako bi se mogao živjeti život dobar, lijep i sretan, navještaj i predokus Kraljevstva Božjega. To je put i za trajnu formaciju kako bi se živjeli ljudskiji i zreliji odnosi.
Sam Svevišnji mi je objavio da moram živjeti po načinu svetoga Evanđelja. I to u malo riječi i jednostavno dadoh napisati i Gospodin Papa mi potvrdi
U malo suhoparnih riječi Franjo zbija svoju evanđeosku slutnju koja ga je pogodila i zavela sve do te mjere da je uzela oblik životnog nauma što ga je predstavio Crkvi, kako bi se po njemu javno živjelo. Nije riječ o osobnom naumu, nego o mogućnosti koju mnogimogu prepoznati suvremenom za njih, ovdje i sada, Božji poziv živjeti Evanđelje u poslušnosti, sine proprio i u čistoći.
Već je pred nama slavlje osamstote obljetnice Franjina jednostavnog čina u kojem se predstavio Gospodinu Papi i zatražio odobrenje za svoj način života. Od tada su se mnogi franjevci prepoznali u njemu i pronašli put kako bi živjeli kao Isusovi učenici u različitim vremenima. Sjećanje na taj dan i na tolike povijesti nasljedovanja živo je za nas danas, pridonosi pak i tome da ocrtamo obrise samog lica svoga bratstva u ovom vremenu, tako posebnom i izazovnom za nas sve.
Naši formativni putevi žive od ovoga živućeg sjećanja, kako bi evanđeoski poziv manje braće postao moguć danas, u epohalnoj promjeni koja od nas zahtjeva živjeti u stvarnosti koja je u trajnoj preinaci. Evanđelje se ne mijenja, ali je jednako tako istina da vremena, mjesta i kulture nisu posve ravnodušni na njegovo prihvaćanje u životu. Iz tih razloga formativna zadaća čini nam se danas tako složenom, i u isto vrijeme, zanosnom.
Slavlje milosti početaka moći će osloboditi u nama milost budućnosti, ne pobjegnemo li pozivu da uzvratimo dar svoga poziva, ne u zatvoru naših klaustara, često praznih, nego u najvećem klaustru na svijetu, jedinom koji nam uistinu pripada i u kojem bismo se trebali osjećati ugodno.
Gospodin mi objavi pozdrav da kažemo: Gospodin ti dao mir
Sveti Franjo prepoznao je kao središte svoga poslanja naviještaj mira koji se poistovjećuje s Kristom: "On je naš mir!" (Ef 2,14). Riječ je uistinu o vrhuncu njegovoga misionarskog i pozivskog puta.
U svijetu koji duboko razdiru podjele i napetosti svake vrste vjerujemo u evanđeosku utopiju bratstva manjih, poglavito po uzajamnoj gostoljubivosti i praštanja. Tako možemo ići u svome vremenu i naviještati Evanđelje svojih rana i siromaštva, koje smo počeli zacjeljivati u radionici nade i pomirenja koja može biti naš bratski život. I mi: grješnici kojima je oprošteno!
Odgojiti se za mir znači naučiti upravljati sukobima,prihvatiti nenasilan stil života, naučiti umijeće iskrena i mirna dijaloga, u poštivanju i uzajamnom uvažavanju. Odgajat ćemo se zajedno kako bismo postali kvasac pomirenja u sredinama u kojima živimo, kao istinski strpljivi graditelji i zaljubljeni u mir, i u prilikama zastoja te onemogućenosti mirnog suživota i poštivanja prava svakog čovjeka, poglavito pak tolikih siromaha.
Draga braćo, predajemo vam s povjerenjem ove riječi, kako bi put obraćenja i preobrazbe o kojem nam sv. Franjo pripovijeda u svojoj posljednjoj želji može postati suputnik za nas koji zahvaljujemo Svevišnjemu na daru poziva, da danas živimo kao učenici životom manje braće.
Na poseban način, tražimo da pratite ustrajnom i zaufanom molitvom pripravu za sljedeći Generalni kapitul, kako bi bio milosno vrijeme na našem putu obraćenja i uzvraćanja dara što nam ga je Gospodin dao za dobro svijeta.
Rim, 17. rujna 2008.
Blagdan rana našega oca Franje
Vaša braća definitori
