Teološko-pastoralni tjedan je znanstveni i pastoralni skup kojemu je cilj, suradnjom teologije i drugih znanstvenih disciplina, pridonijeti trajnom usavršavanju nositelja raznih službi i poslanja u Crkvi.
Predavanje prof. dr. sc. Mirona Sikirića na temu "Pokreti, udruge, zajednice: karizmatska 'neredovitost' i crkvena normativnost", predstavljeno prvog dana održavanja 48. Teološko-pastoralnog tjedna u Zagrebu, za čudo, ako smijemo primijetiti, i nije izazvalo preveliko zanimanje sudeći barem prema broju slušatelja prisutnih u dvorani na Šalati. "Neočekivano", dok se dvorana gdje su se održavala predavanja nakon otvaranja i prvih predavanja neumoljivo ispražnjavala, ostali prostori za "popratnu rekreaciju" istom su se neumoljivošću punili (improvizirani kafić, stolovi sa suvenirima…). No, spomenuto nije tema ovog članka, pa se nećemo udaljavati od teme.
Predavač je znalački i stručno izložio odabranu temu obrazlažući argumentirano postavke koje je iznosio. Prvenstveno je istaknuta razlika između "konstitucije" i "institucije" Crkve. Konstitucija je uosobljena u sakramentu, riječi i karizmi, dok institucija u svojoj biti proizlazi iz same konstitucije. Ova logika dovodi do protežnosti ministerijalnog svećeništva iz onoga općeg upravo snagom sakramenta, riječi i karizme. Stoga, napominje predavač, nije karizma privilegij samo ministerijalnog, nego i općeg svećeništva u smislu u kojem se karizma tumači i određuje kao dar Duha Svetoga. Predavač će ponovno istaknuti kako ministerijalno svećenstvo, koje vrši vlast u institucionalnoj Crkvi, nema prava "gasiti Duha Božjega" u smislu osporavanja vjernicima prava i mogućnosti na karizme, iako joj je pridržano pravo (ne)priznavanja određenog laičkog pokreta ili družbe po osobi pastira i pod krilaticom "sve što je dobro nije i nužno". Kodeks Kanonskog Prava, stoga, niti jednom riječju ne spominje, pa tako niti sankcionira, bilo pozitivnim bilo negativnim normama, karizme kao takve. Razlog ovakvom položaju karizmi u Kodeksu predavač izvodi iz straha prouzrokovanog protestantskim "binomom" vjere i zakona gdje se karizmu svodi na izvanredni dar uglavnom pridržan laicima. Iz svega spomenutoga proizlazi i vidljivo je i današnje "neprihvaćanje" ili krivo interpretiranje karizmatskih zajednica u Crkvi, a Kodeks u kanonu 216 daje biskupu pravo da nekom pokretu dadne ili uskrati naziv „katolički“. Ipak, Kodeks u prethodnom kanonu 215 daje vjernicima za pravo na okupljanje i zajedničke sastanke u svrhu postizanja ciljeva vlastitog društva. Kako pomiriti to pravo s pravom pastira koji ima neko društvo u ime Crkve priznati ili negativnim normama sankcionirati?!
Odgovor je poprilično jednostavan, ali u svojoj jednostavnosti višeslojan; karizma ima smisla samo ukoliko je na korist zajednici, partikularnoj kao i sveopćoj Crkvi. U mjeri u kojoj ispunjavaju spomenute kriterije, karizme su ne samo dobrodošle, nego i, kao konstitutivni element Crkve, neophodne. Stoga, predavač zaključuje, potrebno ih je i s pravne strane regulirati i konkretno valorizirati u Kodeksu. Potrebno je spomenuti i kasniju raspravu koja se odvila u auli, u kojoj su sudjelovali profesori, predavač i svi zainteresirani.
