Veljača je na izmaku. Mjesec je to boli, ali i ponosa za sve nas hercegovačke franjevce. U ovom članku podsjećamo se zašto.
Kao što se dade shvatiti iz naslova ovaj tekst će progovoriti o partizanskom pokolju širokobrijeških fratara u veljači 1945. godine. Naslov je preuzet iz članka fra Radoslava Glavaša koji je mjesec dana poslije pokolja u Zagrebačkim novinama Novine objavio članak pod istim imenom. I sam fra Radoslav, po padu NDH, smrtno je stradao od iste zločinake ruke kao i njegova braća na Širokom Brijegu.
Široki Brijeg je u to doba je bio trn u oku partizanske komunističke vojske. Ne zato što je Široki Brijeg bio jako vojno uporište, nego zato što su na Širokom Brijegu živjeli i djelovali franjevci. Oni su na Širokom Brijegu izgradili veličanstveno zdanje koje je služilo čovjeku u njegovoj duhovnoj, kulturnom i obrazovnoj dimenziji. 1945. godina bila je stogodišnjica otkako su, oni fratri koji se od Bosne Srebrene odcipiše brez kruva i krova, utemeljili franjevački samostan, a kasnije slavnu gimnaziju sa konviktom. Franjevci su imali jako veliki utjecaj na stanovništvo širokobriješkog kraja i Hercegovine uopće. Hercegovački čovjek je u stoljećima što su minula osjetio blizinu i brigu svojih pastira, a oni su svojim propovijedima i svjedočkim životom, nadahnuti Duhom svetim i ostavštinom svetog Oca Franje, dizali moral siromašnom i napaćenom puku.
Zbivalo se to u veljači 1945. Partizanska vojska i srbočetnici su navodno krenuli u vojni pohod sa ciljem uhićenja državnih neprijatelja, ali to je zapravo bila samo izlika. Pravi cilj je bio ubijanje fratara u Hercegovini. Želja je bila, smrću fratara, ubiti i sve ono što su oni predstavljali, a to je ljudski, vjerski i narodni identitet.
Ljubav i odanost prema Isusu, Franji i svom narodu stajala je naše fratre života. Bili su franjevci i zato su proglašeni državnim neprijateljima. Vrednote koje su fratri nosili u sebi: neokaljani obraz, poštenje, vjernost, pobožnost, kršćanska solidarnost… uvjetovali su da fratri ne pobjegnu iz samostana i župnih ureda. Upravo suprotno, oni su ostali na svom pragu tu dočekali svoje krvnike koji su ih ubili ko janjce za klanje. Niti jedan ubijeni fratar nije imao pošteno suđenje koje bi mu omogućilo da dokaže svoju nevinost, nego su svi do jednoga po kratkom postupku ubijeni i likvidirani. Crkva drži da su svi oni koji su ubijeni zbog mržnje prema vjeri – in odium fidei – sveti mučenici, pa tako i naša braća. Naša zajednica, Hercgovačka franjevačka provincija, stoga brine da se naša pobijena braća i proglase mučenicima za vjeru te uzdignu na čast oltara. Rad Vicepostulature za proglašenje blaženim možete pratiti na portalu www.pobijeni.info
Fratri su ubijeni 7. veljače. Ubijeni su iako nisu pružali nikakav otpor pri upadanju komunista na Brijeg. Komunisti su tražili oružje kod fratara, ali nisu ga našli. Kako i bi! Oni su Božje sluge, a ne vojnici? To ali i niz drugih djela, činjeno je sa ciljem fratre prikazati kao neprijatelje države, a kad im nije uspjelo jednostavno su ih ubili bez objašnjenja i obrazloženja. Kasnije su znali govoriti bedastoće opravdavajući svoja djela. Jedan od primjera je taj da su ih fratri sa prozora samostana polijevali vrelim uljem. Kada znamo da u vihoru rata nedostaje i kruha, a kamoli ulja, to dovoljno govori o naivnosti zločinaca.
O neljudskosti u postupcima prema fratrima najbolje iskazuju svjedoci, najčešće đaci širokobriješke gimnazije koji su se zajedno s fratrima zatekli na Brijegu. U knjizi Širokobriješka bazilika – majka mučenika, prof. dr. fra Andrije Nikića jedan od svjedoka kaže sljedeće: Zbog nepokretnosti, na samrti, u svojoj je sobi ostao siroti fra Marko Barbarić. Kako nije mogao hodati, na strijeljanje su ga morali vući kao vreću. Također, ništa bolje nisu prošli ni fra Krsto Kraljević koji je obolio na um, niti poluslijepi fra Stanko Kraljević.
Fratri su odvođeni iz fratarske zbornice u noć,nitko nije znao što ih čeka, slutili su nešto loše, ali su se svi nadali izbjeći najgore. Nažalost nisu to izbjegli! Svih dvanaest ih je ubijeno. Ubijani su bez ikakvog reda i kriterija. Iz zbornice su odvođeni onako kako su stajali do vrata, jedan po jedan. Iz fratarske mlinice ubijeno je još 9 franjevaca.
Međutim, naša braća nisu ubijana samo na Širokom Brijegu, nego po cijeloj Hercegovini gdje su ih zločinci pronašli. Fratri su poubijani i u Izbičnu, na Kočerinu, u Ljubuškom, u Mostarskom Gracu, na Humcu, u Mostaru, u Čitluku, u Međugorju, na Zanaglinama u Čapljini, u Vrgorcu, u Zagvozdu. Na Križnom putu stradala su 14 naše braće, a u Zagrebu jedan, već spomenuti fra Radoslav dr. Glavaš, činovnik u ministarstvu za bogoštovlje NDH. Ukupno su stradala 66 naše braće. Najstariji je imao 80, a najmlađi ni 20 godina. Prosječna dob stradaVeljača je na izmaku. Mjesec je to boli, ali i ponosa za sve nas hercegovačke franjevce. U ovom članku podsjećamo se zašto.lih bila je oko 40 godina. Nakon pokolja na Širokom Brijegu, crkva i svetinje su na brojne načine obeščašćeni, a u pohodu 1947. zapaljene su u župne matice.
Bojali su se ljudi pričati o strašnom zločinu u Hercegovini. Bojali su se i pitali što će biti s njima. Mise nisu redovno održavane. Kako i bi kad fratara nema? Na misu se sa Širokog Brijega išlo u Ljuti Dolac, selo udaljeno 15 kilometara. Danas puk Božji hodočasti na grobove naših fratara i već sada ih naziva širokobriškim mučenicima. Tako su žrtve nadživjele svoga krvnika.
Fra Radoslav Glavaš napisao je nakon pokolja na Širokom Brijegu sljedeće: Srbokomunisti su poubijali svećenike, nastavnike i odgojitelje koji su bili daleko svake dnevne politike, s razloga što su ljubili narod iz kojega su nikli (…) Partizani su na Širokom Brijegu zaigrali tako krvavo kolo da ni nakon pokolja ne dopuštaju gledati mučan prizor izmrcvarenih žrtava na razvalinama stoljetnoga rada franjevaca. Ubrzo nakon upada partizana u Zagreb u svibnju 1945. godine fra Radoslav biva obješen.
Dani te kobne veljače 1945. Dani su bola za našu zajednice, ali i dani najblistavijih svjedočkih trenutaka naše provincije. Nadahnjujući se na primjeru i žrtvi naše braće, mi koračamo naprijed uzdajući se i u njihov zagovor.
