Bljesnuo je kao meteor, zaparao nebom i ostavio iza sebe svijetli trag u tolikim srcima. Hvala mu za sve što je učinio.
Rodio se u župi Međugorje u ratnoj 1943., pučku školu pohađao u Međugorju, osmoljetku u Čitluku, a gimnazijsko školovanje započeo u Zadru da bi završio ispitom zrelosti god. 1962. na humanističkoj gimnaziji ‘Ruđer Bošković’ u Dubrovniku. Te godine stupio u franjevački red, obukao habit na Humcu, odslužio vojni rok, a potom nastavio sa studijem filozofije i teologije u Visokom, Sarajevu i Schwazu (Austrija). Za svećenika zaređen god. 1969., djelovao potom kao kapelan u Čapljini, a onda od 1973. studirao sociologiju na Papinskom sveučilištu ‘Gregoriana’ u Rimu, gdje je doktorirao god. 1980.
Predavač na KBF-u u Zagrebu, na isusovačkom učilištu u Zagrebu, obavljao mnoge službe među redovničkim zajednicama u bivšoj državi, izabran za provincijala hercegovačkih franjevaca 1988. Od 1989. boravi u Africi gdje je predavao gotovo sve teološke predmete te pripojio franjevački skolastikat “Ivana XIII.” papinskom sveučilištu Antonianumu u Rimu. Bio više godina rektor franjevačke bogoslovije u Kongu-Afrika, obnašao službu provincijskog vikara i provincijala u provinciji sv. Benedikta Afričkog. Iz Afrike se vratio 2001., a od 2002. boravi u Mostaru te postaje profesorom na mostarskom Hrvatskom sveučilištu. Istodobno je i župni vikar u župi sv. Petra i Pavla u Mostaru.
Od srpnja 2005. odgojitelj je franjevačkih novaka na Humcu. Smrt ga zatiče u toj službi u dan Gospodnji, 16. rujna 2007. Pokopan je na Humcu 18. rujna, uz neprebrojivi broj svećenika, redovničkih osoba i vjernoga puka. Premda je relativno malo djelovao u rodnom kraju, onolika nazočnost vjernoga puka te redovničkih osoba i svećenika bijaše vanjski izričaj zahvalnosti i poštovanja prema toj jedinstvenoj pojavi među hercegovačkim franjevcima. Duboko se usjekao svojom pojavom u biće ovoga naroda.
Živio je do kraja za Boga i za čovjeka. Služiti čovjeku za njega bijaše isto što i služiti Bogu. Dobrotom je osvajao, jednostavnošću izazivao udivljenje, u samoprijegoru i žrtvi za druge bio nenadmašiv. Istinski franjevački lik u današnjem vremenu, utjelovljenje maloga brata kakva je zamišljao serafski utemeljitelj sveti Franjo. Otišao je između nas iznenada, u naponu muževne i stvaralačke snage, plodan dobrim i svetim djelima. Za njega se može slobodno reći da je živio i proživio tri života u svome životu žrtve, nesebičnosti, izgaranja za Boga i čovjeka.
Kako je rodom iz međugorske župe uvijek mu je bilo duboko na srce sve vezano uz Gospu ovdje. Mariju je djetinje štovao još kao sjemeništarac, ljubav prema Gospi ga je uvijek resila. Imao je ključ za svako srce jer je svakome čovjeku pristupao kao Božjem stvorenju, u svakome je gledao i vidio otisak Božje ljepote i dobrote. Ako se veli da je sv. Franjo ukrotio Gubijskog vuka, onda možemo reći da je pok. fra Jozo znao razoružati svojom pojavom tolike afričke drumske razbojnike. Ne zaboravimo, živio je u veoma trusnom području nekadašnje Katange, na granici prema Ruandi i Burundiju. A znamo kakav se genocid dogodio ondje prije trinaest godina. Znao je često kao poglavar izložiti i svoj život da bi spasio braću fratre i ljude od afričke plemenske mržnje i osvete.
Do kraja se ugradio u Božje kraljevstvo ovdje na zemlji pa stoga vjerujemo da mu je sam Gospodin plaća na nebesima. Dok mu prosimo pokoj vječni, obveza nam je ići stopama kojima je pokojni fra Jozo hodio: A to je put bogoljublja, čovjekoljublja, istinski put kojim je kročio sv. Franjo ovom zemljom. Hvala mu za sve što je učinio. Bljesnuo je kao meteor, zaparao nebom i ostavio iza sebe svijetli trag u tolikim srcima.
medjugorje.hr / MIRIAM
