Kao u cellama ni na misištima nije svake nedjelje slavljena misa budući da su župe bile prostrane a opsluživao ih je samo jedan fratar. On nije bio stacioniran na jednom mjestu nego je stalno obilazio svoju župu i slavio misu tamo gdje bi te nedjelje bio. Uz to, kretao se u civilu i imao brkove, što je bila moda toga vremena, tako da ga nije bilo lako pratiti, a narod ga je predstavljao kao ujaka (i danas se fratre naziva ujacima).
Prošli put pisali smo o tome na koji su način franjevci slavili svete mise u osmansko vrijeme u Hercegovini. Ovaj tekst svojevrsni je nastavak prethodnoga teksta i u njemu ćemo prikazati mjesta na koja su se donosili prijenosi oltari i slavile svete mise.
Kako smo već napisali, početkom 18. stoljeća ostala je samo jedna mala crkva u istočnomu dijelu Hercegovine. Dakle, mise je uglavnom trebalo slaviti pod otvorenim nebom. Mise su slavljene na posvećenim prijenosnim oltarima jer stol za slavlje ne smije biti bilo kakav; mora biti dostojan svoje službe. Isto tako posvećen je morao biti i prostor pa bio on pod vedrim nebom ili u nekoj građevini (razne okolnosti ponekad su zahtijevale da se mise slave čak i u ''pojatama'', kako navode izvori). Iako crkava nije bilo, postojale su posvećene građevine (obično je to bila kućica koja se sastojala od jedne prostorije) u kojima su se služili obredi za mali broj ljudi. U jednoj takvoj kući, pučki zvanoj ''cella'' [skraćenica za talijansku riječ capella, u prijevodu kapel(ic)a] ljudi su se sastajali svake nedjelje. Ukoliko je s njima bio svećenik slavili bi svetu misu, a u suprotnom bi zajedno molili. U cellama bi se ljudi znali sastajati preko tjedna i družiti se. To nisu bila sijela u klasičnom smislu riječi, jer u cellama su se uvijek vodili ozbiljni razgovori (svi neumjesni razgovori i šale bili bi odmah prekidani, a onaj koji bi ih započinjao ukoren), bile su to - možemo reći - prostorije za razmjenu informacija, ali prva im je uloga bila molitvena.
Drugi prostor gdje su slavljene svete mise bila su groblja. Znamo što su groblja pa o njima ne trebamo ništa dalje pisati. Treća vrsta ''posvećenih'' prostora za slavljenje svetih misa bila su misišta. Samo ime navodi nas na korijen riječi, a to je misa. Dakle, misište je prostor gdje se slavi misa. Misišta u većini slučajeva nisu bila locirana u blizini puteva. Ona su obično bila negdje zavučena, u šumi, špilji ili ponikvi. Razlog tome vrlo je jednostavan. Naime, trebalo se sakriti od Turaka i hajduka (pisani izvori, među njima i crkveni, daju nam negativnu sliku o hajducima za razliku od pučkih predaja). Ovi su znali gdje se nalaze spomenuta misišta i ponekad su ih obilazili, no njihova je prednost bila ta što su, kako već napisah, zavučena tako da se moralo doći do njih ako bi htjeli vidjeti događa li se išta. Ukoliko bi (Turci ili hajduci) došli do misišta za vrijeme misnoga slavlja, muškarci koji bi se tu našli bili su spremni na tučnjavu. Naime, oni bi, jednostavno rečeno, jednim okom pratili svetu misu, a drugim gledali uokolo približava li se itko sumnjiv. Tijekom pretvorbe oni ne bi klečali na objema nogama nego samo na jednoj, pripravni ako treba ''skočiti u boj''.
Kao u cellama ni na misištima nije svake nedjelje slavljena misa budući da su župe bile prostrane a opsluživao ih je samo jedan fratar. On nije bio stacioniran na jednom mjestu nego je stalno obilazio svoju župu i slavio misu tamo gdje bi te nedjelje bio. Uz to, kretao se u civilu i imao brkove, što je bila moda toga vremena, tako da ga nije bilo lako pratiti, a narod ga je predstavljao kao ujaka (i danas se fratre naziva ujacima).
Možda nam upravo trenutne okolnosti s obzirom na mjere za suzbijanje pandemije mogu pomoći da bolje razumijemo naše stare i vrijeme kad je odlazak na svetu misu bio prava drama. Povijest se, izgleda, ponavlja. Okolnosti su drugačije al' opet, budi se onaj žar za Euharistijom kao nekada kada crkava nije ni bilo. Ustrajmo u tom žaru jer sve će ove mjere i zabrane proći, a nadajmo se da žar neće.
Mir Vam i dobro!
