Ponovno ti kažem: Evo ti moj život, evo ti volja. Ma možeš ti i šutjeti, kako hoćeš. Tiho kopaj ili šutke presađuj, ali samo nemoj ovu biljku zapustiti nikada!
Bože, svi molimo, svakodnevno, Očenaš. Nekako mi se čini najsveobuhvatniji zaziv: "budi volja tvoja". Ako se vrši tvoja volja, onda će naš život ukazivati na svetost tvoju i tvoga imena. Onda će biti kraljevstvo tvoje i na nebu i na zemlji. Neće nam nedostajati ništa bez čega ne možemo. Imat ćemo i kruha i odjeće. Jer, ako se brineš za gavrane i ljiljane, zar nećeš i za nas? Ako se vrši volja tvoja, nećemo ni griješiti. Pa ako i sagriješimo, ako na tren zapustimo tvoju volju, ti ćeš nam praštati. A u tvojoj volji ni mi sami nećemo moći zamjerati nikome. Otpuštat ćemo dugove i uvrjede. Napasti će biti, ali prihvaćanjem tvoje volje, samo ćemo ih zaobići. Kad dođe patnja, bol i bolest, neće nas sputati. Znat ćemo se s njom nositi. Sve ćemo prepreke preskočiti. Eh, da je vršiti tvoju volju! Pa ne bi nam ništa nedostajalo, bili bismo savršeno sretni. Živjeli bismo raj na zemlji. Tjelesna smrt nam ne bi bila crna avet s kosom u ruci. Bila bi nam sestrica kao i sva druga tvoja stvorenja. Bila bi nam prijatelj kojega jedva čekamo susresti.
Samo nije lako, i ne razumijem zašto si sve tako zakomplicirao. Kad ti kažem, svojevoljno, slobodno: "evo ti Bože moja volja, moj život, radi s tim što hoćeš jer znam da će tako biti najbolje, ili bar vjerujem", ništa se ne promijeni. Ti kao da me ne čuješ, ne doživljavaš. Pa, bolan, znaš da svi hoćemo biti sretni, a očito jedino preko tvoje volje to možemo postići. Ako je tako, pa zašto nam malo ne olakšaš? Zašto moju riječ ne uzmeš zaozbiljno? Zar nema težinu? Pa ako moja riječ i ne vrijedi ništa, učini ti da vrijedi. Daj joj težinu. Zar nisi do sad bio svemoguć?
I tako uvijek, ja čančam, a ti šutiš...
Slušam kako govore da ti odgovaraš tiho, kako se moramo povući u tišinu da bismo čuli tvoj glas. Ni u ovom te ne razumijem. Pojačaj malo taj glas, zagalami, daj da čujem nešto. Znaš kako je danas. Sve je na vrat - na nos, trka, buka, žurba, uvijek na knap s vremenom…
Zašto ne vikneš da te čujem?
A tek mi je najteže kad se u meni javi neka čežnja, čežnja za nečim lijepim i dobrim, nečim što obećava. Da bih ispunio čežnju, moram napraviti veliku promjenu, a ne znam odakle dolazi ta čežnja. Da se ti potpišeš i kažeš da je tvoja, nitko ne bi bio sretniji od mene. Odmah bih se trgnuo, ali jok, kad te ja pitam je li od tebe, ti šutiš. Kad te pitam od koga je, opet šutiš. Čežnja je možda to tvoje šaptanje, ali kako ću ja znati da je od tebe?
Imam osjećaj kao da me netko zove s nepoznatog broja i obećava prekrasne stvari, i to čak nisu ovozemaljske radosti, nego radosti življenja tvoje volje, nešto uzvišeno i prelijepo. Taj neko s drugu stranu slušalice traži i nešto malo odricanja, ali ako je to istina, to i neće biti neko odricanje. I kad mi sve obeća, objasni, onda samo spusti slušalicu. Šta sad? Sad sam sretan, ushićen, pun čežnje za tim, ali nemam pojma je li to uopće istina i nemam pojma tko je to bio. Nije se predstavio. I onda kad pitam tebe jesi li ti bio, nećeš odgovoriti. Kad te molim da mi bar kažeš ima li smisla to uraditi, je li možda prijevara, opet ništa, šutiš. Tko je, ako nisi ti? Ništa...
Hoćeš li mi ikada reći?
Kad vidim da nema vajde čekat da ti odgovoriš, pitam druge oko sebe. Oni kažu: "Cvjetaj gdje si posađen", čak što više: "gdje te Bog posadio." Bože, šta ovi pričaju? Odakle znam da si me ti tu posadio? A ako već gledamo kroz primjere hortikulture, znaš li Bože da sadnja može i ne uspjeti? Može biti loša zemlja i nema cvjetanja. Može biti previše suho ili vlažno i cvijet uvene. Znaš li da ima biljaka koje uginu u posudi? Osim nedostatka i viška vode, može biti da je biljka iscrpila sve hranjivo iz zemlje i treba joj promijeniti zemlju. Može se dogoditi da biljka pusti toliko korijenja da joj posuda postane tijesna. Guši ju posuda i ona sama sebe guši! Može posuda biti i preširoka i onda kad se zalijeva, sve ono hranjivo samo proleti pored biljke. Ne mislim da je život išta manje kompliciran od hortikulture, čak sam uvjeren da je puno složeniji. I kako mi sad možeš reći da cvjetam tu? Možda mi samo nedostaje vode ili možda treba promijeniti zemlju? Možda treba isušiti zemlju, a možda me presaditi u veću posudu.
Kako ću znati, kad ti, koji bi trebao sve znati, nećeš da kažeš?
Poslušaj sad ako ti je stalo do mojih riječi koje, kad se stave na vagu, možda ne vrijede ništa: Ova biljka hoće cvjetati da boje njenih cvjetova u tvojim zjenicama izazovu odsjaj radosti i zadovoljstva. Hoće mirisati da njene arome izazovu u tebi mir. Hoće donositi najsočnije plodove koji će najljepše plodove koji će obradovati tvoje nepce da samo možeš reći: "To je to. Ova je biljka uspjela.“ Sad zamisli kako je meni, gorim od te želje, ali sam se ne mogu zalijevati niti uskopati zemlju da u nju dođe malo kisika. Sam se ne mogu presaditi ni u veću ni u manju posudu. Sam mogu samo uvenuti. Zato ti budi pravi vrtlar, nemoj samo izgledati kao vrtlar kao one nedjelje kad te Marija iz Magdale srela, nego uzmi motiku, škare, gnojivo, posude, ma sve što ti treba. Počupaj korov, uskopaj, presadi ovu biljčicu da se ne osuši ili joj promijeni zemlju da ne propadne. Jedino uz tvoju pomoć ona može narasti, procvjetati, uroditi plodom. Ajde trgni se, proljeće je na vratima, ne daj da uvene ova jadna biljka.
Ponovno ti kažem: Evo ti moj život, evo ti volja. Ma možeš ti i šutjeti, kako hoćeš. Tiho kopaj ili šutke presađuj, ali samo nemoj ovu biljku zapustiti nikada! Amen.
