Ako u Hrvatskoj enciklopediji pogledate natuknicu demokršćani, uputit će vas na natuknicu "kršćanska demokracija". Tamo je kršćanska demokracija definirana kao "političko naučavanje o ustroju demokratske države na kršćankim načelima i vrijednostima.
Onome tko barem donekle prati politiku i zna da je npr. "demokršćanska frakcija" (tj. Europska pučka stranka) najbrojnija frakcija u Europskom parlamentu, te da se mnogi političari nazivaju demokršćanskim, pitanje iz naslova može izgledati čudno, pa i besmisleno. Ja ću zato pokušati u najkraćim crtama teoretski objasniti što je to demokršćanstvo, praksu nekih velikih stranaka koje se nazivaju demokršćanskim, ali i pokazati da pitanje iz naslova ostavlja barem prostor za razmišljanje.
Ako u Hrvatskoj enciklopediji pogledate natuknicu demokršćani, uputit će vas na natuknicu "kršćanska demokracija". Tamo je kršćanska demokracija definirana kao "političko naučavanje o ustroju demokratske države na kršćankim načelima i vrijednostima (zaštita ljudske osobe i ljudskog dostojanstva, jednakost ljudi); politički pokret i organizacije koje svoje programe i djelovanje unutar sustava predstavničke demokracije zasnivaju na kršćanskim načelima i vrijednostima." Dalje se kaže da je to svjetski pokret najviše razvijen u Europi i navode se zemlje: Francuska, Njemačka, Italija, Nizozemska, Madžarska itd., te u Latinskoj Americi. Enciklopedija dalje tvrdi da je kršćanska demokracija nastala u XIX. st. "pod izravnim organiziranim i ideološkim utjecajem Katoličke crkve". Također se kaže da u hrvatskoj povijesti nije bilo ni značajnijeg pokreta ni jake demokršćanske stranke. Navodi se i da danas od većih hrvatskih stranaka HDZ i HSS deklariraju svoje programe kao demokršćanske (Usp. HE, sv. 6, str. 298).
Zadržat ćemo se ukratko samo na nekim većim demokršćanskim stankama u Europi. Europska pučka stranka (koja nije politička stranka u potpunom smislu), koliko je kršćanska pokazala je kada se njeni zastupnici nisu uspjeli usuglasiti o tome hoće li tražiti da se Boga i kršćanstvo spomene u Europskom ustavu. Mislim da za daljnjom argumentacijom o njezinom (ne)kršćanstvu nema potrebe.
Demokršćanska stranka je u Italiji do 1994. vladala desetljećima, ali se tada praktično raspala zbog navodnih veza sa mafijom i nekih drugih, uglavnom financijskih, afera. Politički prostor koji je ona imala uglavnom je zauzeo trenutni predsjednik Vlade Berlussconi i stranke koje s njegovom Forza Italia podržavaju današnju talijansku Vladu. Iako Berlusconi kaže da je katolik, dva puta se ženio i jedan je od najvjernijih saveznika Georga W. Busha u agresiji na Irak (o čemu se Papa više nego jasno očitovao).
U Španjolskoj se Pučka stranka donedavnog premijera Jose Maria Aznara drži glavnom demokršćankom strankom. Dosta su bliski (barem deklarativno) katoličkom moralnom nauku, ali i uspješni na socijalo-gospodarskom području. Ipak, i oni su podržali Busha u iračkoj avanturi, te su zbog terorističkih napada u Madridu izgubili izbore na kojima su gotovo do posljednjeg dana bili favoriti. Kolika je odgovornost na demokršćanskim strankama, sada se najbolje vidi baš u Španjolskoj. Socijalistička vlada je u kratko vrijeme koliko je na vlasti maksimalno pojednostavila razvod braka, ozakonila homoseksualne brakove, uvodi liberalnu politiku pobačaja itd. Čak i mogući povratak na vlast Pučke stranke teško da može znatno popraviti situaciju. O tome je trebalo misliti prije slanja vojske u Irak i gubitka popularnosti, na odluci koja se i onako protivi katoličkim načelima na koje se pozivaju. Zato mislim da Aznar i njegova stranka snose barem dio moralne odgovornosti za trenutnu situaciju u svojoj zemlji.
U Njemačkoj se najvažnijim predstavnikom demokršćanske opcije drži koalicija CDU-CSU. I oni su (pogotovo CSU, koji je više "katolički") svoje pozivanje na kršćanska načela "proslavili" ne opredjeljujući se protiv rata u Iraku i na nekim bioetičkim pitanjima, tako da je jedan katolički biskup rekao da bi bilo najbolje da izbace "kršćanski" iz imena stranaka.
U Hrvatskoj je danas na vlasti – zna se – HDZ. O njihovom demokršćanstvu također ne treba puno riječi, zakon o pobačaju je još iz Jugoslavije, na području tzv. umjetne oplodnje Kurjak & co. rade što tko hoće, jedan od bivših ("demokršćanskih") predsjednika Vlade se tko zna koliko puta rastavljao i ponovno ženio, a i sada su slični u vrhu stranke…
U Bosni i Hercegovini politička scena još je podijeljena gotovo isključivo po nacionalnom ključu, što mi se u ovim okolnostima čini najboljim rješenjem. Kada HDZ BiH više ne mogne dobivati izbore samo na račun domoljublja, vidjet ćemo hoće li se uspjeti oblikovati u pravu i modernu demokršćansku stranku.
Cilj ovog kratkog osvrta nije tvrditi da se sve stranke i političari moraju ponašati po kršćanskim načelima. Očekivati takvo nešto, bilo bi utopija. Iako političari trebaju biti neovisni, mislim da se od onih koji sami sebe nazivaju kršćanima ili "demokršćanima" ipak može i treba očekivati poštivanje barem nekih osnovnih moralnih načela. Osim na deklarativnoj razini, koliko drže do tih načela moglo se vidjeti baš u situaciji oko rata u Iraku, pitanju pobačaja i drugih bioetičkih pitanja, koliko štite i promiču prava radnika itd. Mislim da se iz ovoga može zaključiti da su ove spomenute (a i većina drugih) demokršćanske samo po tome jer se takvima same proglašavaju. Ovim ne tvrdim da nema političara koji su iskreni demokršćani, ali mislim da oni nemaju velikog utjecaja na ukupnu politiku svojih stranaka. Je li to možda zato što se drže moralnih načela pa ne mogu koristiti prljava sredstva kao mnogi koji do toga utjecaja dolaze? Možda bi se i Crkva trebala više potruditi da takvi političari budu prepoznati. Ne zaboravimo da su baš istinski demokršćanski političari Europu nakon II. svj. rata podigli iz pepela.
