»On je tada rekao da želi postati svetac (možda je i postao); to me se tada veoma dojmilo. Unatoč tome protuslovio sam mu i rekao otprilike ovako: »Ja bih htio naučiti vjerovati.«
Uvijek su me fascinirali uspješni ljudi. Na kojem god području. Zanimljivi su mi uspješni znanstvenici, poslovni ljudi, književnici, glazbenici, zapravo svi umjetnici. Zanimljive su mi uspješne obitelji. Svjestan sam da je u svakom od ovih područja potrebno truda i žrtve za uspjeh. Više negoli sam spreman priznati, zavidim tim uspješnim ljudima budući da samoga sebe vidim kao poprilično neuspješnog. Neuspješan sam zbog nedostatka gore navedenih pretpostavki.
Vjerujem da postoji jedno područje u ljudskom životu koje izmiče kategoriji uspjeha – područje vjere. Teško je o ovome govoriti a da ne kažemo nešto o samoj vjeri. Vjera jest čvrsto stajanje u povjerenju naspram Boga. Ona nije tek uvjerenje, nije vjera u nešto, ona je vjerovanje Nekome – povjerenje. Vjera jest dar. Nalazimo se u takvom svijetu koji nas tjera da odlučimo hoćemo li povjerovati ili ne. Svejedno i svaki govor o vjeri završava neuspjehom ili se to meni samo tako čini. Unatoč svemu, vjera ostaje i skok u prazno…
Upoznao sam neke ljude čija me vjera impresionira. Ljude koji se te vjere drže čitav život i dopuštaju joj da ih nosi kroz sve životne situacije. Ti ljudi me redovito posrame i pokažu mi koliko je moja vjera mala. Ipak (kod mene nekako uvijek postoji to „ipak“) ti ljudi nisu „uspješni“ vjernici. Njihove priče, barem onih koji su živi, nisu završene. Oni nisu došli do nekog stupnja u svojoj vjeri, na kojem bi se mogli okrenuti i reći da su konačno uspjeli. Njihova vjera ih tjera svaki dan sve dalje. Od sumnje i nazad (do vjere). Od sreće u nesreću. Od radosti u žalost. Oni ne uspijevaju konačno postići cilj projekta zvanog vjera.
Jednom sam prilikom svetce nazvao upornim tražiteljima. U knjizi Otpor i predanje njemački teolog Dietrich Bonhoeffer opisuje razgovor koji je vodio s jednim katoličkim svećenikom ni godinu dana prije svoje smrti (ubijen je kao član pokreta otpora u nacističkoj Njemačkoj). Na tom mjestu kaže: »On je tada rekao da želi postati svetac (možda je i postao); to me se tada veoma dojmilo. Unatoč tome protuslovio sam mu i rekao otprilike ovako: »Ja bih htio naučiti vjerovati.« Ukoliko svetce gledamo kao uporne tražitelje, onda u ovome razgovoru i nema protuslovlja. Čini mi se da ni pred samu smrt Bonhoeffer ne bi rekao da je naučio vjerovati iako je smrt spremno prihvatio. Biti svetcem znači biti na putu. Put je to upornog traženja Boga, a to traženje možemo nazvati vjerom. Ono jest utemeljeno na povjerenju, no predmet vjere, Osoba kojoj smo poklonili povjerenje, neprestano nam izmiče.
Vjera je poput ljubavi (a o tom ću još pisati) cjeloživotni proces. Ona nužno završava neuspjehom jer za ovog života nismo u stanju susresti Boga licem u lice. To nas ne oslobađa od obveze da njegovo lice tražimo u svijetu u kojem se nalazimo. Lice Božje nam se otkriva na licima naših najbližih i na poseban način na licima onih potrebitih. Svejedno to traženje nužno završava neuspjehom, no u tom neuspjehu se krije i uspjeh jer u neuspjehu učimo da nismo mi ti koji Boga pronalazimo, nego on nas traži, želi i pronalazi. Stoga i mogu reći da nisam susreo uspješnog vjernika. »Doista, sad gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajemo djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!« (1Kor 13,12)
Koliko sam se ovim svojim tekstom uspio približiti otajstvu vjere, ostaje pitanje za one koji budu čitali. Nadam se da će u ovom mom (nužnom) neuspjehu ponetko pronaći poticaj na traženje…
