Prenosimo jedan dio članka našeg fra Svetozara iz njegove nedavno objavljene knjige Hodočašće, kao poticaj na molitvu za sve progonjene u vihorima mržnje, nasilja i ratova. Neka nas molitva ohrabri i za kršćansko djelovanje prema bližnjemu.
Kad su završile posljednje konklave, novi papa Bergoglio došao je u ured hotela platiti račun. Iznenađeni službenici govore Papi kako ne treba platiti, a on ipak inzistira i želi platiti. Papa želi čist račun. Neka se zna. Na svetoj misi koju je slavio s kardinalima u Sikstinskoj kapeli reče kako je Crkva »tek nevladina organizacija« ako ne naviješta Isusa i ako ne želi nositi njegov križ. »Oni koji se ne mole Isusu, mole se đavlu«, kaže Papa. »Ako ne naviještamo Isusa Krista, naviještamo svjetovnost đavla, svjetovnost zlog duha«, dodao je dok su ga prekidali aplauzima.
Želimo više razmisliti o ovim Papinim riječima i bolje ih razumjeti.
Znamo u ratu uvijek je bitka za teritorij. Ljudi se tuku za zemlju, za naftna polja, šumsko blago, za rude, gradove itd. Postoji još jedno područje rata, još dramatičnije i brutalnije. To je rat za teritorij srca i duše, gdje se vodi bitka za vlast u nutrini srca, za teritorij u nutrini duše. Papa jasno kaže: »Kad se ne molimo Kristu, tada se molimo đavlu.« Ako teritorij naše duše ne pripada Kristu, onda pripada nekome drugom. Ako moj dom ne pripada Kristu, onda on pripada nekome drugom. To je istina koju nam Papa stavlja pred oči.
Molitva kao i život tiče se svakoga. Molitva je kao zrak i kao hrana. Životno se tiče svakoga čovjeka. Onomu tko se moli životno je važna. Onome tko se ne moli isto tako životno je važna, jer netko drugi čini ono što po naravi molitva treba činiti. Bez molitve netko drugi vlada prostorom kojim Bog treba vladati. Voda je životno važna onomu tko je pije, ali životno je važna i onome u pustinji kad je nema, jer umrijet će od žeđi.
Želim biti konkretniji i jasnije kazati što znači moliti se đavlu. Svi oblici ovisnosti su đavolska molitva. U ovisnosti čovjek, njegova duša i srce, njegovo djelovanje, njegova nutrina i vanjština, njegova obitelj i sve što dotiče pada pod đavolski utjecaj. Molitva je pak sama i totalna suprotnost od ovisnosti. Molitva sve daje i ništa ne krade. Molitva sve prima kao dar od Boga i sve daje kao dar Bogu. Molitva posreduje zemaljski mir i nebeski vječni raj.
Ovako priča jedan afrički misionar. »U gradu sam se našao na mjestu gdje se međusobno potukla grupa lokalnih kriminalaca. Jedan mladić ozbiljno je povrijeđen. U blizini nije bilo medicinske pomoći i ja sam morao pomoći nesretnom čovjeku. Učinio sam što sam mogao i otišao. Sljedeća dva dana kroz tešku džunglu nastavio sam put prema susjednoj misijskoj postaji. Preko noći kampirao sam gdje me noć zatekla. Nakon nekoliko dana vratio sam se istim putem u grad i ponovno susreo mladića kojemu sam pomogao kad je bio ranjen. Želio mi je nešto kazati: 'Znali smo da nosite novac i lijekove koje smo mi željeli. Ja i moji prijatelji slijedili smo vas putem kroz džunglu. Znali smo da ćete u noći negdje stati i prespavati. Planirali smo vas ubiti i sve uzeti. Ali kad smo prišli bliže vidjeli smo oko vas 26 naoružanih stražara, da vas čuvaju. Prepali smo se i pobjegli'.«
Misionar dalje priča: »Samo sam se na tu priču nasmijao. Nikakvih stražara oko mene nije bilo. Tada se javlja prijatelj koji je sve pozorno slušao i uzbuđeno pita: 'Kada je to točno bilo?' Misionar je kazao datum i sat. Onda je čovjek objasnio: 'Te noći ja sam ovdje u našoj crkvi započinjao neki posao i osjetio sam snažnu potrebu za tebe moliti. Tu potrebu nisam mogao ignorirati. Sve sam ostavio, pozvao sam prijatelje i svi smo za tebe molili. Nisam brojao koliko nas je bilo, ali sada se sjećam, bilo nas je 26 koji smo molili da te Bog na putu čuva'.«
Snaga molitve dobrih ljudi pretvorila se u Božju silu, u silu nebeskih anđela koji su čuvali misionara da mu se zlo ne dogodi. Mjesto koje je posvećeno molitvom nije više mjesto koje mi svojim snagama čuvamo. Mjesto koje je posvećeno molitvom postaje Božje mjesto. A onda to mjesto sam Bog sa svojim anđelima i svecima čuva.
