Donosimo esej na temu služenja kao svojevrsni uvod u Godinu posvećenoga života koja je pred nama...
Isus dozva i reče im:
Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši
njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među
vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude
prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen,
nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge. (Mk 10, 42-45)
Uvodne misli
Jedna
od najprezrenijih riječi modernoga doba je riječ služiti. U svojoj neprestanoj potrazi za moći, vlašću, probitkom i
uspjehom, rijetki ostavljaju sebi prostor i vrijeme u kojima bi po njima ova
riječ služiti postala konkretna stvarnost – služenje. U jednom takvom bezglavom
bijegu čovjek, a da nije toga niti svjestan, postao je sluga mnogočemu. Iz novina, s interneta i
televizije, s velikih reklamnih panoa kojih su naše ulice pune, iskaču tolike
stvari i stvarčice. Sve one imaju za cilj, tobože, olakšati naš život. Trebaju
nam služiti kako bi nam bilo lakše. Tako mi posežemo u svoje novčanike,
kupujemo te raznorazne stvarčice i gomilamo ih po policama i ormarima svojih domova,
da nam se ne bi dogodilo da ih, kad su nam potrebne, ne posjedujemo. U manjoj
ili većoj mjeri, svi mi smo takvi. Bilo tko od nas može u svojoj zalihi pronaći
tolike i tolike stvari koje je kupio da mu služe, a zapravo od njih nema
nikakve koristi. Postavljamo zato na početku ovog razmišljanja pitanje: Tko tu
kome služi? Što je služenje uopće?
Biblijska slika služenja
U
evanđeljima, ali i u cijelom Svetom Pismu riječ služiti, služenje, službenik i sl. spominje se jako puno
puta. Možemo s pravom ustvrditi kako služenje u Bibliji stoji kao jedan ideal.
U povijesti izabranoga naroda jasan je put i etape razvoja pojma služenje. Onda
kada je narod bio u stavu službe, kada je služio Jahvi, on ih je zauzvrat
štitio, činio nepobjedivima, plodio ih i množio te stvarao od njih veliki i
jaki narod. U onim drugim etapama, dok je narod ostavljao Jahvu – Gospodina,
okrećući se štovanju i klanjanju drugim bogovima, i Jahve bi okretao svoje lice
od njih i oni bi postajali najmanji među
narodima, prezreni po svoj zemlji, kako to izriče psalmist. U Isusovo
vrijeme riječ služenje postaje svojevrsno božanstvo za članove židovske elite.
Farizeji su služili Zakonu, služili do u tančine. Sve odredbe što ih je Mojsije
dao narodu oni su znali napamet i sve su ih opsluživali. Ipak, Isus prema
nikome nije tako grubo nastupio iskazavši prijekor takvoj vrsti služenja.
Nazivajući ih obijeljenim grobovima
te licemjerima, Isus govori da
služenje mora imati svoj sadržaj, a ne biti, ne postojati samo poradi sebe. Dva
su novozavjetna lika u kojima je služenje doseglo svoj vrhunac. Blažena Djevica
Marija – ponizna Službenica Gospodnja, prihvaćanjem volje Očeve, postaje Majkom
Sina Božjega, postaje ona po kojoj svijetu dolazi Sunce pravde, Isus Bog naš. U liku, u Osobi Isusa Krista očituje se
punina svakog savršenstva i svake istine. On, Sin Božji, postaje najsavršeniji
sluga, službenik volje Boga Oca, ispunjenje Božjega nauma služenja. Divno to
izriče sveti Pavao u poslanici Filipljanima: On, trajni lik Božji, nije se kao
plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik
sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe,
poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu
ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno
nebesnika, zemnika i podzemnika, svaki će jezik priznati: “Isus Krist jest
Gospodin!” – na slavu Boga Oca. (Fil
2, 6-11) U služenju Isusa Krista, u potpunom predanju volji Boga Oca, u radosti
Utjelovljenja, drami čovještva, boli križa, pobjedi Uskrsnuća i snazi Duha
Svetoga, čovjeku je konačno pružena ruka pomirenja i omogućeno mu gledanje
Božje slave. Zato svaki kršćanski govor o služenju počinje i završava u
služenju Isusa Krista.
Intergralno služenje svetoga Franje
U
povijesti Crkve brojni su pojedinci svojim životom oživljavali ovo kristovsko
služenje. Među njima se ističe jedan, koji je još za života nazvan Alter Christus – sveti Franjo Asiški.
Nakon služenja svojim mladenačkim zanosima i idealima svojega vremena, Franjo u
crkvici svetoga Damjana doživljava preobražavajući susret s Gospodinom. Nakon
toga susreta Franjo je odlučan da želi živjeti samo za Gospodina. U Pravilu
kojeg je napisao svojoj braći jasno ističe da Pravilo i život Manje braće jest ovo:
obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti,
bez vlasništva i u čistoći. Brat Franjo obećava poslušnost i poštovanje
gospodinu papi Honoriju i njegovim zakonitim nasljednicima i Rimskoj Crkvi. A
ostala braća dužna su slušati brata Franju i njegove nasljednike. (Potvrđeno pravilo) Franjo u jednoj rečenici svoga,
inače kratkoga Pravila, sažima sve ono što mu se čini važnim za život Manje
braće. Služiti Kristu, po njegovom evanđelju i sve to u Katoličkoj Crkvi, a ne
samostalno ili samonadahnjujuće. Pitamo se kakvom Kristu Franjo želi služiti?
Odgovor leži u promatranju Franjina života. Za razliku od brojnih svojih
suvremenika, koji su Krista gledali najprije u Utjelovljenju, a zatim odmah u
pashalnom ostajstvu, Franjo nasljeduje cijeloga Krista. On ne preskače svu
dramu Kristova čovještva, radosti i žalosti Sina Marijina, posinka Tesara iz
Nazareta. Franjo želi služiti Kristu na način da cijeli Kristov život, sva
otajstva Kristova života preslika u svoj život. Zato možemo reći da je Franjino
služenje Kristu služenje cijelome Kristu – integralno služenje. Franjin nam
primjer pokazuje konkretnost služenja evanđelju. To služenje ima dvije
dimenzije: Prvo, mora biti najprije usmjereno prema Gospodinu, u intenzivnom
suživotu s Njim kroz molitvu; Drugo, mora biti konkretno oživljeno u služenju
braći ljudima. Za Franju je Bog ljubav koja se odriče i koja služi i oduševljen
tom stvarnošću, zaljubljen u tu ljubav, Franjo živi svaki svoj trenutak.
Neka bude svima sluga
Na početku ovog razmišljanja bilo je govora o
služenju kao stvarnosti koja u našem svijetu i našem vremenu nije dobrodošla. S
druge strane, primijetili smo kako nikada, u svome bijegu od služenja, nismo
bili ovisniji o koječemu. Nakon razmatranja biblijske slike služenja, savršenog
služenja Isusa Krista i potpunog služenja svetoga Franje, nije nam teško
zaključiti sljedeće: svako naše služenje biti će ovisnost, ukoliko svoj izvor
nema u služenju Gospodinu. Kristov poziv je jasan. I sad među nama odzvanjaju
njegove riječi: Tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. (Mk 10, 43) Ovaj Kristov
poziv, ovaj imperativ naših odnosa, stoji pred nama kao živi izazov evanđelja.
Izazov je to na koji se odgovara svakoga dana iznova, u jednostavnosti života i
odnosa sa stvarima oko mene te osobito odnosa s ljudima oko mene. Na ovaj
izazov moguće je odgovoriti samo služenjem, u duhu evanđelja, u dubini križa, u
vjeri Uskrsnuća, predano i postojano do kraja.
