Prva Ckva bila je snažno prožeta djelovanjem Duha Svetoga po kojemu su prvi kršćani mogli ustrajati u nauku apostolskom i u molitvi. Možemo se slobodno, bez sustezanja, i s ljubavlju pitati gdje je njegovo djelovanje u vjerničkom životu danas?
___________piše: fra Dario
Što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu ... I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugog Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha istine (Iv 14, 13. 16-17a). Tako nam evanđelist sveti Ivan prenosi Isusovo obećanje o Duhu Svetom koje se ispunilo na Duhove. Tu se Duh Sveti pokazao u svojoj sili i raznolikosti darova u jezicima. Darovi Duha Svetog trebali bi za nas kršćane biti normalna posljedica naše suradnje s Bogom, a ne nekakva posebnost ili izvanrednost kako se na njih danas gleda. Veliki zaljubljenik u Isusa Krista sv. Augustin nam u svome djelu Trojstvo veli da Duh Sveti pripada Bogu koji ga je dao i da pripada i nama koji ga primamo, te nam isto tako kaže za Duha Svetog da je on sam duša Crkve.
Prva Ckva bila je snažno prožeta djelovanjem Duha Svetoga po kojemu su prvi kršćani mogli ustrajati u nauku apostolskom i u molitvi. Možemo se slobodno, bez sustezanja, i s ljubavlju pitati gdje je njegovo djelovanje u vjerničkom životu danas? Je li on danas onaj koji sve nosi? Da li nam se s njime obnavlja snaga kao orlovima (usp. Ps 103, 5 ), ili smo postali umorni od nasljedovanja Boga koji je ljubav i samo bezuvjetno darivanje? U našem vremenu svjedoci smo zaborava Duha Svetoga u zapadnome kršćanstvu. Možemo primijetiti kao da za njega i njegovo djelovanje ponekad nema dovoljno mjesta kakvo on zaslužuje pa čak i u teološkom promišljanju. Zaboravljanje Duha u vjerskim istinama i u životu vjere dovodi do udaljavanja između teološkog promišljanja u dogmatici i kršćanskoj duhovnosti. Teologija bez vjerskog i duhovnog iskustva je prazna slama. Teologija koja nije otvorena Duhu Svetom ne može se zvati teologijom, a Duh Sveti je zahtjevan jer traži promjenu u ljudskom životu koja može biti teška, ali moguća.
Govor o Duhu Svetom ostao je još na katekizamskim izrekama, primjećuje Alfred Schneider. Jedno od tih mjesta gdje se posebno zaziva Duh životvorac su karizmatski pokreti i susreti koji se ponekad zabranjuju, a na žalost počesto se ništa drugo ljudima koji su gladni Boga umjesto toga i ne nudi kao sustavni kršćanski navještaj. A o katehezi za odrasle kod nas da i ne govorimo jer je to još uvijek na niskim granama. Vjernici i u ovome postmodernom vremenu traže iskustvo živoga Boga. U čovjeku postoji duboka čežnja za Bogom koju Trojedini Bog sam u njemu pokreće i koju jedino on može ispuniti. Čovjek do svoje potpunosti na svom životnom putu do ispunjenja dolazi jedino u hodanju s Kristom, što znači da čovjek ne promatra sve apstraktno nego je potrebno nasljedovanje s ljubavlju u svojoj svakodnevici sa svojim bližnjima.
Duh i molitva
Današnje stanje u kršćanstvu je ponekad mlako, jer nam nedostaje više onih koji se mole i zazivaju Onoga koji svojim lahorom uvodi u spoznaju Istine. Imamo dio vjernika koji se mole za svjetlo svoga duha da bi po molitvi spoznali Boga i njegovu volju za svoj život. Bez molitve, koja je jezik ljubavi i koja nas otvara djelovanju Duha Svetog, nema upoznavanja, nema prave spoznaje osobe Boga. Hugo od sv. Viktora će reći da onaj tko moli počinje uviđati, jer molitva i gledanje su usko povezani - ljubav je oko. Teologija koja nastaje u školi važna je, ali je nedovoljna te ju je potrebno nadopuniti teologijom svetaca, teologijom iz iskustva. Svi stvarni teološki spoznajni koraci imaju svoje ishodište u oku ljubavi i njegovoj snazi gledanja, veli nam Joseph Ratzinger. A isto tako mora se reći da tek učenost sa svetošću privlači Bogu prema Hans Urs von Balthasaru, a gdje on isto naglašava da i najmanji govor o Bogu može biti plodan samo ako proizlazi iz molitve ili – što je isto – iz sfere Duha Svetoga. Možemo dakle reći da ljubav raste sa spoznajom Boga. Ta ljubav nije bilo kakava ljubav, nego je dar od Boga, ona je bezuvjetna i običnom humanističkom promislu o ljubavi neshvatljiva i daleka.
Mnogi sveci, koji su najbolji egzegeti Boga, dobili su spoznaje o njemu po njegovom Duhu koji ih je vodio i oni su te spoznaje širili kroz svoj život, a do kojih je teologija kasnije došla ili još uvijek nije. Među vjernicima danas imamo dio ljudi koji su pravi Kristovi vjernici i tako odgajaju svoju djecu, a opet primjećujemo i one koji su indiferentni u kršćanskom pozivu na nasljedovanje Isusa Krista. Njima nedostaje susret sa živim Bogom. On nije neka povijesna osoba koja je samo nekada postojala ili dijelovala u povijesti, nego on je živi Bog i susreću ga i danas oni koji mu se otvaraju i predaju čitavim svojim srcem i bićem. Iz takvih susreta raste vjera i ljubav pojedinca koji ono što je primio prenosi nezaustavljivo i zarazno dalje. Kakva nam je vjera iz koje sve polazi, takva nam je i molitva, a kakva nam je molitva, takvi su nam i kršćani i njihovo životno djelovanje danas.
Formalističko kršćanstvo
U kršćanskom življenju danas je naglasak prebačen počesto na razumnost naučenih formula vjere, na sentimentalnost i izvanjsku formu koja sve više uzima maha i od kršćanstva čini najobičniji folklor ili puku tradiciju. Sveti sakramenti u kojima se uprisutnjuje Kristovo djelo spasenja i u kojima na snažan način djeluje Duh Posvetitelj postaju kod pojedinih puki formalizam. Imamo dio ljudi koji su vjenčani u Crkvi, ali koji se ubrzo nakon toga raziđu. Oni su nakon kratkog vremena vidjeli da to nije za njih. I samim tim postupkom oni se 'igraju' s kršćanskim svetinjama jer nisu spoznali da je sakramentalni brak nešto od Boga Svedržitelja ustanovljeno i posvećeno. Ne mora svatko primiti sakramentalni brak, ako ne misli taj sakrament živjeti sa svom ozbiljnošću i pomoću Božjom. To površno shvaćanje sakramenata a prije toga samoga Boga nalazi svoj početak u kršćanskom odgoju. Oni koji su pripremali te mlade za sakramente trebali su ih upoznati sa živom osobom Boga Isusa Krista. Problem je u Crkvi već odavno što njeni članovi ne vjeruju. Nije se Crkva kao lađa nasukala, ne popušta Crkva na sve strane kako se zna čuti nego smo se mi vjernici nasukali. Smješno je, a i u isto vrijeme i tragično očekivati od onih koji nemaju iskustvo i znanje o Bogu da oni drugima to dadnu i zapale ih za Boga Isusa Krista. Kako je moguće dati ono što nemaš, ono što nisi htio primiti, ono što si propustio naučiti kad je za to bilo vrijeme. S tim propustima nema valjana iskustva Boga u vjerničkom životu, iskustva od kojega se živi i iz kojega se djeluje gdje mi postajemo razumljiviji i uvjerljiviji svjedoci. Iskustvo Boga Isusa Krista je to koje mijenja čovjeka, a ne napamet naučena pitanja naših krizmanika i srednjoškolaca bez pravog razumijevanja vjere. Ako su toliki imali iskustvo živoga Boga, zašto ne bi i mi danas, jer na početku nije neki nauk, nego se započelo s veoma jasnim iskustvom, koje je pokrenulo povijest iskustva veli nam Edward Schillebeeckx. Nauk se ovdje ne želi omalovažiti, ali je potrebno dovesti ljude na pravi put kako bi postali cjeloviti svjedoci Uskrslog. Poruka, navještaj sadrži nauk, ali prvo je bilo iskustvo koje se preobrazilo u nauk. Danas je to iskustvo tako zapostavljeno a u isto vrijeme tako neodvojivo od onih osobina koje čine potpunog kršćanina. Onaj tko Boga tako cjelovito susretne i susreće neće se pitati kao jeruzalemci: Tko je ovaj? (Mt 21, 10b).
Naše vrijeme je vrijeme brzih promjena pa uviđamo da se ta brzina prebacuje i na duhovnost gdje se traže gotova rješenja. Možemo postaviti pitanje, koliko naša religioznost i duhovnost u stvarnosti imaju Duha? Danas je štoviše moguće biti duhovan a bez Duha Svetoga. Duhovnost je bez duha ako nema darova Duha Svetoga koji nisu nešto naše, nego su dar za druge. Nema te duhovnosti i molitve koja će nas očuvati od životnog križa. Ako neki misle da će proći ovaj život na zemlji bez križa ili čak za to mole, žive u zabludi.
Postavlja se pitanje što nam onda ispravna duhovnost omogućava ili pruža? Po pravoj duhovnosti je moguće biti poučen Evanđeljem kako biti radostan kršćanin, kako se ophoditi s nošenjem križa, a to nam životno nošenje može po vodstvu Duha postati, ne prokletstvo i nešto najgore što nas je u životu moglo snaći, nego naprotiv, njegovo nošenje može postati nešto spasonosno i radosno. Možemo susresti vjernike koji radosno nose svoj križ upirući svoj pogled u Gospodina koji je izvor njihove životne snage unatoč počesto i teškim bolestima. Čujemo često izjave da je najvažnije zdravlje u životu, a gdje je kršćanski odnos prema Bogu? Zar ne bi on trebao biti ispred svake druge stvari i želje? Onima koji odbacuju patnju kao najveće moguće zlo nije za zamjeriti, jer oni patnju gledaju kao ljudi koji nisu kršćani. Isus je podnio muku, pobjedio smrt i nama pokazao put u život. Patnja, sreća, žalost i radost sastavni su dio kršćanskog života. Štoviše, Bog postaje čovjeku čak kroz patnju puno, puno bliži nego kad za nju kršćanin nikako ne zna, zaključuje Nicolas Herman. Tako je jedan pustinjski monah odgovorivši na pitanje kako mu je u životu, rekao da je od Boga bio napušten pet godina, jer ga nije ništa zabolilo.
Snagom Duha Svetoga Crkva se pomlađuje i neprekidno se obnavalja te ide prema sjedinjenju sa Zaručnikom koji dolazi. Našu Crkvu, Kristovu zaručnicu vodi Duh Sveti i danas u ovom postmodernom vremenu. Možemo vidjeti puno velikih i dobrih stvari koje nosi sam Duh u Crkvi. Tu uvijek možemo primjetiti nova duhovna zvanja koja podiže Gospodin po svome Duhu, vidimo nove duhovne pokrete, gibanja koja traže svoje mjesto u Kristovom mističnom Tijelu. Na svakom pojedincu ostaje odluka kako i koliko povjerovati evanđelju, odnosno Novom zavjetu koji nam na toliko mjesta govori o Duhu Svetomu. Stvar je vjere u Pismo, a ne vjere u nekog karizmatika koji navodno ozdravlja svojim sugestivnim govorom i gestama. Povjerovati samo djelomično Pismu i u ono što mi možemo samo razumjeti i prihvatiti svojim umom u isto vrijeme nije ni punina govora Boga Isusa Krista, a isto nije više ni otajstvo vjere. O raspoloživosti, predanju i našoj otvorenosti prema Duhu Svetomu ovisi njegovo djelovanje u našem životu, a ne o nečem drugom. On je već tu, on obilazi, traži i nalazi. Isus govori i nama danas o svojim riječima: Vjeruješ li ovo? (Iv 11, 26b). Vjera u njega i njemu realna je stvar ili je nema. Može se proživjeti i čitav život sa zamišljajem vjere i upoznatosti s trojedinim Bogom, a opet ga ne upoznati pa zato i danas Isus odlučno veli svojim najbližim učenicima, onima koji bi trebali držati svoju glavu na njegovim prsima: A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju (Iv 6, 64).
Njegovo mjesto i zadaća
Duh Sveti je najtajanstvenija božanska osoba prema kojoj je potrebno biti ljudskim duhom otvoren, te se izdići iznad pukog racionalizma koji nas čini nesposobnima za otvaranje Duhu Svetom. U duhovnosti možemo vidjeti njegovo važno mjesto, te ga promatrati kao trećeg učitelja. Prvi naš učitelj ili unutrašnji učitelj je naša savjest koja je dar Boga svakom čovjeku bez obzira na vjeru, to je dar koji pripada naravi čovjeka. Nju posjeduju svi ljudi od rođenja pa do smrti i nju nije moguće ugušiti, te možemo o njoj govoriti kao o glasu Božjem u nama. Drugi naš učitelj, ili vanjski učitelj su naši bližnji. Oni nas poučavaju i upućuju na pravi put. Nije mala stvar imati dobre ljude oko sebe kroz život, ljude koji će nas ispravno upućivati u život. I na kraju, treći naš učitelj ili veliki Učitelj je Duh Sveti. On će djelovati ako mu dopuštamo jer Bog traži i čeka čas da nam milost iskaže po svome Duhu životvorcu.
Ako susrećemo ljude koji druge ne prihvaćaju kao ljude, kao dijete Božje i uvijek imaju nešto protiv nekoga, mi bismo kao kršćani trebali imati prema njima suosjećanja. To njihovo neprihvaćanje dolazi iz njihove podijeljene nutrine. Nešto je u toj osobi, tome čovjeku slomljeno, bilo grijehom, bilo nekim lomom ili ranom iz djetinjstva. Tu je na neki način uz ranjenu narav prisutna isto tako i posljedica manjka ljubavi prema toj osobi, ljubavi bez koje nema cjelovitog odrastanja, ni potpune osobnosti. To se posebno očituje u ljubomori, sebičnosti, krivim projekcijama. Takav se čovjek ravna po svojoj nutarnjoj ranjenosti ili po mehanizmima nutaranje slomljenosti i određenoj praznini. I tu je najpotrebnija terapija Duha Svetoga. Presveto Trojstvo po svome Duhu čovjeka obuhvaća ljubavlju u molitvi koja je predanje u ruke onoga koji je prvi liječnik. Duh Sveti djeluje kad mi to primjećujemo, ali i kad to ne osjećamo. U blizini ljubavi Duha Svetoga čovjek postaje novi čovjek. Ljudska ljubav je krhka, ali zato ljubav onoga koji je sama ljubav može prožimati i ozdravaljati svakoga tko je god čitavim svojim bićem zazove na sebe. Ta i takva ljubav liječi sve rane koje ima svaki čovjek od početka svoga života.
Crkva je uvijek znala koliko je važno djelovanje Duha, tako da je više papâ kroz povijest pozivalo na okretanje Duhu Svetomu. Leon XIII. u enciklici Divinum illud munus poziva na obnovu pobožnosti prema Duhu Svetom. Pio XII. u enciklici Mystici corporis govori o Duhu Svetomu kao o glavnom izvoru života Crkve. Ivan Pavao II. godine 1986. u enciklici Dominum et vivificantem govori o programu obnove Crkve i svijeta preko prepuštanja lahoru Duha Svetoga koji nam je tako potreban u sadašnjem vremenu. Govor o novoj evangelizaciji svijeta nezamisliv je bez djelovanja Duha Svetoga i nemoguća je ta zadaća, kako Crkve tako i teologa bez oslanjanja na njega. Istinskom življenju evanđelja i novoj evangelizaciji neće ništa doprinijeti nalog autoriteta, neka posebna metoda ili nešto ljudsko, nego živo svjedočanstvo vjere pojedinca koje je nošeno ne silom niti snagom, već duhom mojim – riječ je Gospodina nad Vojskama (Zah 4, 6b).
