Danas u svijetu vlada pandemija hedonizma. Cilj našeg života postao je užitak u zemaljskim stvarima, hrani, piću, novcu, odjeći i mnogočemu drugome. Samo neka je meni dobro! I sve bismo to htjeli postići bez imalo žrtve. Ne traži Isus od nas da se odreknemo ovih stvari, one same po sebi nisu loše. Loš je naš pristup i upravljanje njima. Moramo promijeniti način gledanja na stvari oko sebe.
Mt 16, 21-27
U ono vrijeme: Poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.
Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!« Isus se okrene i reče Petru: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«
Tada Isus reče svojim učenicima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Tȁ što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.«
Razmatrajući nad evanđeljem, uvijek je dobro sebi u glavi stvoriti sliku kako je to moglo izgledati. Dobro je staviti sebe u tu priču. Čitajući današnje evanđelje možemo zamisliti Isusa kako šeće sa svojim učenicima prema Jeruzalemu. Dakle, Isus i njegovi učenici putuju pješice. Dok pješačimo stvara se ugodna atmosfera za razgovor, opažamo oko sebe krajolik, osluškujemo cvrkut ptica, šum potoka i divimo se svemu stvorenome. Osluškujemo tišinu. I u toj ugodnoj atmosferi, u ozračju tišine, kada su apostoli bili puni poleta, kada su bez oklijevanja ostavili sve i krenuli za Isusom, Isus im tumači što će se dogoditi u Jeruzalemu. Na neki način im najavljuje što će se zbiti na kraju njihova putovanja. Isus najavljuje svoju muku, smrt i uskrsnuće. Potrebno je da Isus ide naprijed kako bi uspostavio Kraljevstvo ljubavi koje se mora ispuniti.
Čitajući tekst možemo pretpostaviti da apostoli baš i nisu shvatili što im Isus govori. Zgražali su se nad njegovim riječima. Kao da je odjednom nestala ona toplina osmjeha i početnog zanosa kad su ga gledali kako čini čuda i slušali njegove mudre riječi. Kao da je odjednom nestala ona očaranost njegovim pogledom kad je prolazio obalom jezera dok su bacali mreže ili ubirali poreze. Kao da je odjednom nestala ona poletnost kad su bez oklijevanja napustili svoje kuće, obitelji, čamce, mreže, posao… To se događa jer nisu posve prionuli u atmosferu tišine. Njihovim ušima promakla je riječ uskrsnuće.
I onda nastupa Petar, rekli bismo glavna „faca“ među njima. Onaj kojemu je Isus dao ključeve vrata koja vode k nebu. U svoj toj poletnosti i uzbuđenju dolazi do Isusa i odbacuje ono što im je Isus najavio. Možemo reći da Isus na to odgovara dosta burno. Petar nije bio spreman na takav odgovor. Isus odgovara riječima: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“
Sablazniti znači odvratiti nekoga od vjere. Ako malo bolje opazimo, Petar povlači Isusa sa strane. Slikovito gledajući, odvlači ga s puta vjere. Ova središnja rečenica današnjeg evanđelja opisuje Petrov, ali i naš život. Petar je bio vjernik, ali je gledao ljudskim očima. Bio je previše oslonjen na vlastite sposobnosti. Tako i mi odlazimo na različite duhovne obnove, seminare, festivale i slično, ali ne događa se promjena. Previše egoizma se uvuklo u naše živote. Previše brige oko zemaljskih stvari. Promjena nastaje tek kada odbacimo ljudski, a preuzmemo Isusov mentalitet. A preuzeti Isusov mentalitet znači odreći se sebe, prihvatiti križ i ići za njim.
Zastanimo malo nad ovim riječima!
• Odreći se sebe
Danas u svijetu vlada pandemija hedonizma. Cilj našeg života postao je užitak u zemaljskim stvarima, hrani, piću, novcu, odjeći i mnogočemu drugome. Čeznemo za uspjehom u životu, dobrim društvom, poslom... Na pameti nam je samo ljudsko, koga briga za Božje. Samo neka je meni dobro! I sve bismo to htjeli postići bez imalo žrtve. No živeći tako, daleko smo od Isusova mentaliteta. Ne traži Isus od nas da se odreknemo ovih stvari, one same po sebi nisu loše. Loš je naš pristup i upravljanje njima. Moramo promijeniti način gledanja na stvari oko sebe. Odreći se sebe znači ne stavljati sebe, već Isusa u središte. Kad stavimo Isusa u središte, oči će nam više obraćati pozornost na potrebe bližnjega do mene. Na pameti će nam biti njegova, a ne naša sreća. U tome su nam primjer mnogi sveci. Sveti Franjo Asiški je ostavio sve da bi lakše uvidio potrebe ljudi oko sebe. A kad osjetimo potrebe čovjeka pored sebe, oslobodit ćemo se vlastite pohlepe, sebičnosti, hvalisavosti, želje za užitkom i sl. Tako ćemo otvoriti srce za Gospodina, koji će preko nas činiti mnoga čudesa u ovome svijetu. Tako odreći se sebe znači odreći se vlastite taštine (ponosa) te prigrliti poniznost.
Postoji jedna priča o francuskom generalu koji potječe iz imućne obitelji i koji je uživao sve privilegije u životu. Tako je kao vojnik išao u Maroko i uspio je istražiti sve njegove čari. Kad se vratio, skupio je obitelj na ručak i pričao im dogodovštine iz Maroka. Odjednom, mala nećakinja, koja je puna divljenja pratila ujakove priče, stavlja jednu svoju ručicu na njegova koljena i pita ga: „Ujače, učinio si divne stvari za Francusku. A što si učinio za Boga?“ Veliki general je zanijemio na nevino pitanje djevojčice i čitavo je poslijepodne proveo u mislima. Nisam učinio apsolutno ništa za Boga! Ubrzo nakon toga napušta vojnu karijeru i posvećuje se službi Bogu i drugima. Taj general je kasnije postao veliki svetac Charles de Foucauld. Sveci su nam uvijek veliki primjer kako nasljedovati Gospodina, pa neka nam i ovaj primjer pomogne na tom putu. Odreći se sebe znači predati se Bogu i živjeti po njegovim zapovijedima. Tek tada dopuštamo Gospodinu da upravlja našim životom.
• Prihvatiti križ
Kad odlučimo živjeti s Kristom i preuzeti njegov mentalitet, moramo biti spremni da ćemo naići na mnoge poteškoće u životu. Križ se ne može izbjeći. On je dio našega života. Kada čujemo riječ križ, ne padaju nam lijepe stvari na pamet. Pokušavamo pošto-poto pobjeći od njega. Bježanjem od križa bježimo od vlastite odgovornosti, bježimo od Krista. Isus ne kaže uzmi moj križ, nego uzmi svoj križ i slijedi me! Svatko od nas ima neki svoj križ. Nekome je to bolest člana obitelji, ovisnost, borba s vlastitim grijesima, svađa, neprihvaćenost itd. Križ je put preko kojeg upoznajemo Isusa Krista. On nam i danas, kao i u Isusovo vrijeme, ostaje sablazan i ludost. To je nešto što ljudski razum nikada neće razumjeti, ali on je jedini put koji nas vodi k spasenju. Kada to shvatimo, u njemu ćemo pronaći smisao.
• Neka ide za mnom
U životu imamo mnogo puteva, ali je samo jedan pravi. Svi oni vode u nepoznato. Isus nam je pripravio svoj put i poziva nas da ga slijedimo. To je jedini pravi put, a svi ostali nas vode u provaliju. Isus nam ga ne nameće. On jednostavno govori: „Hoće li tko za mnom…“. Na nama je da odlučimo kojim ćemo putem krenuti.
Konačno, kao domaći uradak nam ostaje odgovoriti na pitanje: Tȁ što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi?
Dobro razmislimo!
Na kraju molimo Gospodina poput svetog Franje Asiškog:
Gospodine, učini da ne tražim:
da me tješe, nego da ja tješim druge;
da ne zahtijevam da me razumiju,
nego da se trudim razumjeti druge;
da ne tražim samo da me ljube,
nego da i ja ljubim druge!
Jer tko se daruje, prima:
tko prašta, bit će mu oprošteno
i tko umire sebi, rađa se za vječni život!
Amen
