Nama kršćanima bi ta radost trebala biti na prvom mjestu; no, čini mi se da ponekad naglasak više stavljamo na žalost, trpljenje i muku. To je također put kršćanstva, ali ako to nije prožeto radošću, uzalud su nam sva trpljenja ovoga svijeta...
Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo. A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li prorok?« Odgovori: »Ne.« Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori: »Ja sam glas koji viče u pustinji: ’Poravnite put Gospodnji!’ – kako reče prorok Izaija. A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji, s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio. (Iv 1,19-28)
Prije nego se obazrem na evanđelje, spomenuo bih najvažniju misao koju nam donose čitanja za ovu nedjelju. Kod proroka Izaije, kao i kod Pavlove poslanice Solunjanima to je riječ radost. Ta riječ proteže se kroz čitavu Bibliju, to je ono što nam nitko na ovom svijetu ne može ukrasti. Nama kršćanima bi ta radost trebala biti na prvom mjestu; no, čini mi se da ponekad naglasak više stavljamo na žalost, trpljenje i muku. To je također put kršćanstva, ali ako to nije prožeto radošću, uzalud su nam sva trpljenja ovoga svijeta. O tome svjedoče i kršćani iz prvih stoljeća, koje su bacali zvijerima i ubijali na grozne načine, a oni su to prihvaćali s radošću pa čak i gledajući to kao milost, da mogu na taj način umrijeti za Krista. Posebno je ta riječ naglašena u ovom adventskom vremenu, da se radujemo i zahvaljujemo Bogu što nam je došao na svijet u obliku malenog djeteta.
Osoba koja je pripravljala put Isusu bio je Ivan Krstitelj. Isus je za njega rekao da je najveći rođen od žene. Moglo bi se za Ivana reći da je i najponizniji. Treba uzeti u obzir činjenicu da je Ivan samo čovjek, a znamo da se mi ljudi često prikazujemo boljima nego što jesmo. Kod njega to nije slučaj, Ivan jasno i precizno ukazuje da on nije svjetlo nego da je on tu da posvjedoči za svjetlo. Farizeji ga pitaju je li je on Ilija ili možda prorok, no Ivan i to ponizno zanijeka. Zanimljivo je da kada Ivana pitaju nešto o njemu on se uvijek nadoveže na Krista. Lijepo je što on priznaje da nije ni prorok ni Ilija ni Mesija, ali je još veličanstvenije što on stalno ukazuje da je to Krist kojem on nije dostojan odriješiti ni remenje na obući.
Možemo postaviti pitanje, ima li ovo evanđelje ikakve veze s nama danas? Možemo li se mi kao Ivan oblačiti u devinu dlaku i jesti skakavce? Mislim da za tim stvarima nema potrebe. Ono što mi danas možemo naučiti od Ivana Krstitelja je upravo poniznost. Koliko je samo stoljeća prošlo od toga, a nju možemo živjeti i mi danas. Ona se može očitovati u našoj svakodnevnici, na poslu, u školi, u obitelji, u crkvi itd. To je da budemo baš ono što jesmo, bez ikakvih dodataka i pretvaranja. A još više od Krstitelja možeš naučiti da priznaš da ima netko veći od tebe. Naravno da je to za nas kršćane svakako Isus Krist i to će svatko od nas i potvrditi, ali potrebno je priznati da je to ponekad i moj brat, moj prijatelj pa i moj neprijatelj. To će ti pomoći da uočiš svoje nedostatke i grijehe. Tu može postojati i opasnost od lažne skromnosti koja nikako nije dobra. Lijepu definiciju poniznosti dala je sv. Majka Terezija kad je rekla: Najveća je poniznost govoriti istinu.
To je ono što ti je činiti. Ivan Krstitelj je to živio baš iz toga razloga što je samo govorio istinu. Pokušajmo živjeti u poniznosti i radosti koja dolazi od Krista, uzmimo Ivana Krstitelja kao primjer te zajedno sa sv. Franjom priznajmo sebi: Ono sam što sam pred Bogom i ništa više!
