Otkrivši vlastitu krhkost i ljepotu preobražavajuće milosti koja je plod susreta s Kristom postajemo svjedoci koji omogućuju drugima biti 'uhvaćeni' tom milošću, tom pozornošću.
Često se nalazimo u zamršenim životnim situacijama unutar kojih ne znamo kako bismo se ponašali. Kao da pritom zanemarujemo sve ono što nam se događa tražeći istinsku sreću i zadovoljstvo, ali često na krivim mjestima, o čemu nam svjedoči i tuga koju rađa takva potraga. U toj potrazi za srećom presudnu ulogu ima naš poziv. Poziv svjedoči o našem temeljnom životnom usmjerenju. On očituje unutar vlastita života smjer našega kretanja, traženja, otvaranja, djelovanja. Upravo zato je taj temeljni smjer uvijek ljubavlju potaknut. On se rađa iz ljubavi. Njegova pokretačka snaga ne može biti ni interes, ni užitak, ni sigurnost, ni jasnoća, ni čežnja, ni vlastiti san. Istinska pokretačka snaga temeljnog životnog usmjerenja je ljubav. Ljubav pokreće život, otvara ga istinskim čežnjama, pruža vjerodostojan interes koji podrazumijeva žrtvu, stvara prostor uživanja u prihvaćanju i razumijevanju, omogućuje brzinu koracima koji jamče avanturizam življenja, svjedoči o nesigurnosti slobode dajući joj kvalitetu ljepote i nezamjenjivosti. Dinamizam odgovora na poziv uvodi nas tako u neočekivanu avanturu ljubavi.
Današnja nam biblijska čitanja govore o pozivu. Ona nam svjedoče o pozivu kao Božjem zahvatu u konkretni čovjekov život. Nijedna situacija života nije preprjeka pozivu. Ni povijesne okolnosti nastale nakon smrti kralja Uzije kod Izaije, ni stvarnost progona Crkve u kojima je djelotvorno sudjelovao Pavao, a ni gužva nastala u narodu koji se gurao da čuje Isusa. Božji zahvat se događa neodgodivo. Unatoč svemu. Mimo svih naših predrasuda, uvjerenosti i očekivanja. Upravo je stoga poziv trag Božjeg p(r)ohoda našim životom. U evanđelju možemo očitije pratiti taj događaj poziva kojeg vjerno opisuje Luka, bilježeći detalje koji svjedoče o intenzitetu zahvata. Krist ulazi u Šimunovu lađu. No samom Kristovu ulasku prethodi njegova molba Šimunu da mu dopusti ući i da se otisne od kraja. Time uočavamo da Bog poštuje slobodu pozvanoga, ne želi je niti jednim svojim činom narušiti. Očituje tako (ne)moć ljubavi pažljivošću prema slobodi drugoga. Dopustiti Kristu da uđe u našu lađu, u naš život može se samo ostvarujući istinski prostor za promjenu koju je Bog kadar učiniti, a to činimo samo vlastitim pristankom.
Ponekad u otkrivanju vlastitog poziva naiđemo na neke nelogičnosti. Tako i Petar i njegovi drugovi. Iako već umorni od cjelonoćnog neuspjelog ulova, Krist ih poziva sada, po danu, učiniti nešto neobično i nelogično. »Izvezi na pučinu i bacite mrežu za lov« (Lk 5,4). U tom se pozivu nazire potreba izlaska iz sigurnosti svojih luka. Često, možda, i ne primjećujemo vlastitu ustajalost i smještenost u sigurnost naših odnosa, očekivanja, kriterija, posjeda, pa čak i našega života. Krist nas poziva na pučinu, u nesigurnost – ploviti u valovlju koje će biti jamac naše životnosti. Svakovrsne nedaće i nevolje životnih oluja i pučina pokazat će istinitost naših odnosa, korijene naše radosti, blizinu naših prijatelja, ljepotu naše sigurnosti, jasnoću našega hoda. Baciti mreže na pučini znači imati ukorijenjen život u Božjem očekivanju. Otkriti svoj život u povjerenju prema Bogu i prepoznati njegovu misao o sebi te se dati oblikovati prema njegovoj zamisli. Tada naš život u potpunom smislu riječi postaje život za druge. Postajemo osposobljeni za život zajedništva do mjere podjele vlastitih dobara, jer »mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći« (Lk 5, 7a). Tada moje postaje naše, a naše moje.
Takvi trenutci u nama bûde zapanjenost i začuđenost. Iznenade nas jer nismo očekivali takav ishod proizišao iz nelogičnosti. Bûde u nama poznate osjećaje nedostatnosti i nedoraslosti trenutku stavljajući u pitanje našu logiku. Otvaraju u nama vrata prema nutrašnjosti unutar koje prepoznajemo vlastitu odijeljenost od istine i ljubavi. Iskustvo grješnosti svjedoči kako nam često ne idu mnoge stvari 'od ruke' i potrebni smo doticaja milosti koja je kadra učiniti promjenu u konkretnosti našega života. Osjećaj koji nas ispunja osjećaj je potrebe bijega: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« (Lk 5, 8b). No, važno je nositi svijest da »milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna« (1 Kor 15, 10a). Milost suzuje naš široki pogled omogućujući mu dubinu. Milost dotiče upravo našu grješnost. Dotaknuti milošću otkrivamo istinitost vlastitoga grijeha, vlastite krhkosti i ranjivosti. No, milost našu krhkost pokreće, našu slomljenost iscjeljuje pronalaskom punine traženoga koja ne dopušta razočarenja. Ljubav prodire u pore slomljenosti i ispunjava ih. Nadopunja ono što im nedostaje. Stvara novost. Cjelovitost.
Milost dotičući našu grješnost žeravom sa žrtvenika (usp. Iz 6,6b) hrabro govori kako je naša krivica skinuta i grijeh oprošten. Grješnosti se ne treba više bojati nego treba postati svjestan darovanog poslanja u koje nas Bog uvodi. »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« (Lk 5, 10b). Naše poslanje 'ribara stvarima našega života' mijenja perspektivu, mijenja pogled, preobražava se u stvarnost 'ribara ljudi'. Otkrivši vlastitu krhkost i ljepotu preobražavajuće milosti koja je plod susreta s Kristom postajemo svjedoci koji omogućuju drugima biti 'uhvaćeni' tom milošću, tom pozornošću. Tek tada mogu čuti i osjetiti snagu Gospodinova glasa i odgovoriti postojanim »Evo me, mene pošalji!« (Iz 6,8). Taj će odgovor moje iskustvo tuge preobraziti u svjedočanstvo radosti, jer otkrismo i primismo puninu života u zajedništvu s Bogom i jedni s drugima.
Današnja nam biblijska čitanja govore o pozivu. Ona nam svjedoče o pozivu kao Božjem zahvatu u konkretni čovjekov život. Nijedna situacija života nije preprjeka pozivu. Ni povijesne okolnosti nastale nakon smrti kralja Uzije kod Izaije, ni stvarnost progona Crkve u kojima je djelotvorno sudjelovao Pavao, a ni gužva nastala u narodu koji se gurao da čuje Isusa. Božji zahvat se događa neodgodivo. Unatoč svemu. Mimo svih naših predrasuda, uvjerenosti i očekivanja. Upravo je stoga poziv trag Božjeg p(r)ohoda našim životom. U evanđelju možemo očitije pratiti taj događaj poziva kojeg vjerno opisuje Luka, bilježeći detalje koji svjedoče o intenzitetu zahvata. Krist ulazi u Šimunovu lađu. No samom Kristovu ulasku prethodi njegova molba Šimunu da mu dopusti ući i da se otisne od kraja. Time uočavamo da Bog poštuje slobodu pozvanoga, ne želi je niti jednim svojim činom narušiti. Očituje tako (ne)moć ljubavi pažljivošću prema slobodi drugoga. Dopustiti Kristu da uđe u našu lađu, u naš život može se samo ostvarujući istinski prostor za promjenu koju je Bog kadar učiniti, a to činimo samo vlastitim pristankom.
Ponekad u otkrivanju vlastitog poziva naiđemo na neke nelogičnosti. Tako i Petar i njegovi drugovi. Iako već umorni od cjelonoćnog neuspjelog ulova, Krist ih poziva sada, po danu, učiniti nešto neobično i nelogično. »Izvezi na pučinu i bacite mrežu za lov« (Lk 5,4). U tom se pozivu nazire potreba izlaska iz sigurnosti svojih luka. Često, možda, i ne primjećujemo vlastitu ustajalost i smještenost u sigurnost naših odnosa, očekivanja, kriterija, posjeda, pa čak i našega života. Krist nas poziva na pučinu, u nesigurnost – ploviti u valovlju koje će biti jamac naše životnosti. Svakovrsne nedaće i nevolje životnih oluja i pučina pokazat će istinitost naših odnosa, korijene naše radosti, blizinu naših prijatelja, ljepotu naše sigurnosti, jasnoću našega hoda. Baciti mreže na pučini znači imati ukorijenjen život u Božjem očekivanju. Otkriti svoj život u povjerenju prema Bogu i prepoznati njegovu misao o sebi te se dati oblikovati prema njegovoj zamisli. Tada naš život u potpunom smislu riječi postaje život za druge. Postajemo osposobljeni za život zajedništva do mjere podjele vlastitih dobara, jer »mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći« (Lk 5, 7a). Tada moje postaje naše, a naše moje.
Takvi trenutci u nama bûde zapanjenost i začuđenost. Iznenade nas jer nismo očekivali takav ishod proizišao iz nelogičnosti. Bûde u nama poznate osjećaje nedostatnosti i nedoraslosti trenutku stavljajući u pitanje našu logiku. Otvaraju u nama vrata prema nutrašnjosti unutar koje prepoznajemo vlastitu odijeljenost od istine i ljubavi. Iskustvo grješnosti svjedoči kako nam često ne idu mnoge stvari 'od ruke' i potrebni smo doticaja milosti koja je kadra učiniti promjenu u konkretnosti našega života. Osjećaj koji nas ispunja osjećaj je potrebe bijega: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« (Lk 5, 8b). No, važno je nositi svijest da »milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna« (1 Kor 15, 10a). Milost suzuje naš široki pogled omogućujući mu dubinu. Milost dotiče upravo našu grješnost. Dotaknuti milošću otkrivamo istinitost vlastitoga grijeha, vlastite krhkosti i ranjivosti. No, milost našu krhkost pokreće, našu slomljenost iscjeljuje pronalaskom punine traženoga koja ne dopušta razočarenja. Ljubav prodire u pore slomljenosti i ispunjava ih. Nadopunja ono što im nedostaje. Stvara novost. Cjelovitost.
Milost dotičući našu grješnost žeravom sa žrtvenika (usp. Iz 6,6b) hrabro govori kako je naša krivica skinuta i grijeh oprošten. Grješnosti se ne treba više bojati nego treba postati svjestan darovanog poslanja u koje nas Bog uvodi. »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« (Lk 5, 10b). Naše poslanje 'ribara stvarima našega života' mijenja perspektivu, mijenja pogled, preobražava se u stvarnost 'ribara ljudi'. Otkrivši vlastitu krhkost i ljepotu preobražavajuće milosti koja je plod susreta s Kristom postajemo svjedoci koji omogućuju drugima biti 'uhvaćeni' tom milošću, tom pozornošću. Tek tada mogu čuti i osjetiti snagu Gospodinova glasa i odgovoriti postojanim »Evo me, mene pošalji!« (Iz 6,8). Taj će odgovor moje iskustvo tuge preobraziti u svjedočanstvo radosti, jer otkrismo i primismo puninu života u zajedništvu s Bogom i jedni s drugima.
