Strah ostaje – to je sigurno – ali prava hrabrost nije nijekanje straha, nego pobjeda ljubavi nad strahom. I Marija izgovara one riječi koje će promijeniti tijek ljudske povijesti, riječi koje će omogućiti da Bog postane čovjekom: »Neka mi bude po riječi tvojoj«.
U
ono vrijeme: posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k
djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se
zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s
tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav.
No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet
ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin
Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i
kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti
kraja.« Nato će Marija anđelu: »Kako će to
biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i
sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo
tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj,
nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!«
Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I
anđeo otiđe od nje. (Lk 1,26-38)
Strah.
Temeljni ljudski osjećaj. Nema toga od nas koji nije osjetio taj fenomen.
Dogodi se nešto iznenada, nešto potpuno neočekivano. Odjednom se nalazimo u sasvim nepoznatoj situaciji, svi nam se mišići grče, adrenalin
skače, srce kao da će se istrgnuti, a pred nama stoji odluka koja potencijalno
sve mijenja. Ni jedan osjećaj, izuzev ljubavi, nema toliki potencijal potaknuti
nas na djelovanje. U isto vrijeme, taj isti osjećaj, više nego bilo što drugo,
može čovjeka pretvoriti u životinju i u njemu ugasiti svaku iskru ljudskosti.
Pred nama stoji izbor – borba ili bijeg.
Vjerujem da se Marija nalazila u sličnoj situaciji
napetosti. U jednom trenutku joj se život potpuno okrenuo. Ništa više ne može
biti isto. Siguran sam da je sve u njoj vrištalo – bježati, pobjeći, odbiti
Božju volju i vratiti se svome starom životu. Tamo gdje je sve sigurno, tamo
gdje je sve već poznato. Ipak u njoj prevladava ljubav.
I u tom trenutku, kada anđeo odlazi od nje, događa se
nešto čudesno, nešto tako neočekivano da ga ni jedan astronom ni astrolog, ni
gataoc ni mudrac nije mogao predvidjeti. U tom trenutku, kao nikad prije ni
poslije, nebo dodiruje zemlju. Bog čovjekom postaje. Taj događaj je veći od
samoga Božića, jer u tom trenutku Bog postaje nama sličan. Tu se čovjek
preobražava i postaje sličniji svom Stvoritelju. Bog se lišava privida svoje
slave, da bi čovjek zadobio vječnost. Bog se spušta k nama, da bi nas uzdigao k
sebi. Taj čudesni Bog, koji toliko ljubi čovjeka da bez našega dopuštenja nije
htio čovjekom postati, stvara novi odnos između Boga i čovjeka. Tu više nema
mjesta strahu. Strah nema zadnju riječ. Zagledani u Krista znamo, da je naš
Otac veći od svakoga straha.
Taj utjelovljeni Krist nama uvijek pruža primjer. Daje
nam nadu da, usprkos svim strahovima, protivštinama, slabostima i poteškoćama
života možemo ići za Bogom. Ako znamo da nas Bog ljubi toliko da nam je svoga
Sina poslao, možemo imati sigurnost da će ustrajati uz nas pa ni onda kada se
nama ne da nastaviti. Ne ostavlja nas ni kada nas križ obori i svijet pritisne.
Zato uz njega možemo svaki put ustati hrabro pogledati svijet u oči i reći Bogu:
»Da!«, znajući da je on
pobijedio svijet.
