Jedino sam se grijehom odvojio od Boga a Bog mi nije dao povlasticu da griješim, jer grijehom prekidam odnos s Bogom i ranjavam dušu. A duša je, bez Boga, mrtva
U ono vrijeme: Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.« (Iv 8,1-11)
Premda je ovaj odlomak bogat sadržajem, posebno bih istaknuo čin opraštanja. Opraštanje je nezasluženi Božji dar meni. Kako mi je malo potrebno da skrenem s puta, da se udaljim od blizine Onoga koji mi pruža zaštitu i mir, a toliko napora, borbe i to krvave borbe kako bih se vratio svome Odmoru, svome Prijatelju? A to skretanje često biva prikriveno. Doduše, u početku ga i zamjećujem, ali i zanemarujem, i to traje sve do onoga trenutka kada mi nestane u svijesti sjećanja da nisam više u pravoj putanji. Grijeh je u početku neka mala stvar, ali je grijeh. S vremenom, sve ih je više, možda su isti i slični ali sve ih je više. I tu mi nastaje problem. Motrim, vidim da grijesi postoje i kakvi su, ali ih ne brojim. Zato što ih je mnogo. Kap sama ne znači ništa, ali puno kapi stvara snažnu i nemilosrdnu bujicu koja ruši sve pred sobom. U trenutku kada i ne očekujem, niotkuda se pojave kojekakvi farizeji i pismoznanci i odvuku me u sredinu, prokazujući moje grijehe, prepuštajući me na milost i nemilost Sudca, jer od njih sam već osuđen, samo se očekuje potvrda osude i izvršenje kazne. I onda se odjednom pronađem u liku ove nesretne bludnice čija sudbina visi o koncu. Stojim ispred onih koji imaju već podignute ruke opterećene kamenjem kojim me žele kamenovati. No tu nije kraj. Sad se odjednom pronalazim u liku ovih koji drže kamenje. Često se uhvatim kako se olako zaimljem kamenjem i kako odišem odlučnošću da ga bacim. Međutim, ako bih ga bacio, ne bi on daleko odletio, pao bi točno na mene. Ne bih postigao ništa drugo doli pogodio samog sebe, jer sam sam grešan. I opet sam u liku grešnice.
Doveden pred Onoga koji me cijelog pozna, koji me stvorio. Njegov pogled prodire do najdubljih dubina moga srca. Znam, kriv sam. Međutim očekujem nešto. Možda da se obistine one Njegove riječi kako nije došao ukinuti Zakon nego ga dopuniti. Možda da me ipak osudi? Je li ovo kraj? Ne, u ovom slučaju grešnice (a tako i mene) Isus se drži tih riječi, i dopunja Zakon, i to dopunja ga ljubavlju i milosrđem. Otpušta grijehe, piše ih u pijesak i baca u vjetar i daje mi novu priliku, priliku za bolji pokušaj. Oproštenjem i riječima, upućenim danas baš meni: „Idi i ne griješi više!“ - ne briše se stvarnost koja se dogodila, nego me je Isus izliječio od moje gube, od moga grijeha i pruža mi novu priliku. U ovim riječima osjetio sam nadu. Nadu za novi početak u svome životu.
Jedino sam se grijehom odvojio od Boga a Bog mi nije dao povlasticu da griješim, jer grijehom prekidam odnos s Bogom i ranjavam dušu. A duša je, bez Boga, mrtva. Zato Te, Bože, molim da mi podariš snage za izvršenje Tvoga naloga da hrabro idem naprijed, bez osvrtanja nazad, i da ubuduće ne griješim više.
