Zamišljam kako je svaki od njih imao nijemi pogled, kako se nisu usudili ni gledati jedan u drugoga, kako je svatko od njih svako malo htio nešto reći, ali bi se u zadnji tren predomislio i nastavio gledati neku neodređenu točku na podu.
Zamišljam kako je svaki od njih imao nijemi pogled, kako se nisu usudili ni gledati jedan u drugoga, kako je svatko od njih svako malo htio nešto reći, ali bi se u zadnji tren predomislio i nastavio gledati neku neodređenu točku na podu. Iz vana vlada strah od Židova, što ako su zaista oni bili u pravu? Što će nam sad učiniti? Iznutra vlada strah od samoga sebe. Zašto sam slijedo tog Isusa? Jesam li bez veze bacio tri godine svojega života, samo da saznam da je on bio samo još jedan lažljivac? I baš u tom trenutku straha i sumnje ulazi Isus i daruje im mir. U trenutku im se život vrati i, kaže Sveto pismo, „obradovaše se učenici vidjevši Gospodina.“ Tada primaju Duha Svetoga i poslanje da idu propovijedati Evanđelje svemu stvorenju.
Zar nismo mi slični apostolima? I nas često uhvate trenutci sumnje i tjeskobe. Bojimo se pokazati drugima da smo kršćani. Pitamo li se ima li uopće smisla slijediti Njega. Naravno da ima! Ipak, često se zatvaramo u sebe. Priznat ćemo po kojem prijatelju da smo vjernici, ali svojim djelima to nećemo nikome pokazati.
Zato, otvorimo se Duhu Svetomu i zamolimo ga da nas ohrabri. Ne brinite se ako traje to malo duže. Sjetimo se samo da su i apostoli primili Duha Svetoga dok su molili, i to su devet dana ustrajno molili. Duh koji nam je obećan neće nas ostaviti same. Isus uvijek ispunja svoja obećanja. Zato hrabro idimo za Njim. Iziđimo iz sebe iz svoje sigurnosti i učinimo nešto za drugoga. Ta sjetite se da su prvi kršćani bili prepoznati po ljubavi koju su imali jedni za druge. Utecimo se Bogu, a On koji je sve želje da činimo dobro stavio u naša srca neće propustiti da ih ispuni.
