Čist pogled ostvaruje se iz čistoće srca, čistoće duše. Zato je važno čime hranimo svoje srce. Dobrim ili lošim djelima, dobrim ili lošim riječima, radošću ili tugom? Ono što mu je u srcu, to čovjek živi, govori i čini.
Iz Evanđelja po Luki:
U ono vrijeme:
Kaza Isus učenicima prispodobu: »Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: 'Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku', a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu. Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga. Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.«
Vjerujem kako nam ovaj odlomak iz Lukinog Evanđelja nije nepoznat, kako smo ga svi barem jednom čuli ne razmišljajući možda previše o njemu. No, jesmo li se ikada zapitali što ono znači, što nam to govori? Što to Isus ovim riječima meni osobno danas govori?
Promišljajući o ovome odlomku iz Evanđelja i pitajući se koja bi to bila glavna misao, riječ na kojoj bi se valjalo zaustaviti, na um mi pada više njih: pogled, čistoća, srce, duša, govor…
„Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?“
Na pamet mi pada ona priča o bračnom paru koji se uselio u novu ulicu. Jednog jutra, kada su doručkovali, žena je opazila susjedu kako vješa rublje. “Kako joj je prljavo rublje”, rekla je. “Možda treba novi prašak za pranje kako bi ga bolje oprala. Uopće ne zna prati!” Muž je šutke promatrao događaj, ali nije ništa rekao. Svaki put kada bi susjeda vješala rublje, komentar bi bio isti. Mjesec dana kasnije, žena je bila u čudu kada je vidjela kako je susjedino rublje čisto. Rekla je mužu: “Pogledaj! Konačno je ona žena naučila dobro oprati rublje. Tko li ju je to naučio?” Muž joj odgovori: “Nitko. Ja sam danas ustao ranije i oprao naše prozore.”
Svi smo mi ljudi danas počesto slijepi. Svi imamo u sebi nekog malog „farizeja“ zbog kojeg mislimo da smo samo mi u pravu, zbog kojeg upiremo prstom u druge, kritiziramo ih, gledamo njihove mane i propuste. Često smo preblagi, popustljivi kad smo mi u pitanju, a prema drugima smo strogi, ali to nam nije dobro. Ono što nam Isus govori, što zaključujemo iz Evanđelja jest da je važno poći od sebe samoga. Potrebni smo prvo sebe ispitati, sebe kritizirati i u svome oku brvno vidjeti. Tek kada to napravimo, onda možemo gledati trun u očima bližnjih. Na kraju krajeva to nam je i dužnost: upozoriti svoje bližnje, ukazati im na ono što nije dobro. Na pitanje kako to napraviti, odgovor je strpljivo i u ljubavi.
„Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.“
Koliko nam je zapravo važan pogled, odnosno njegova čistoća? Čist pogled ostvaruje se iz čistoće srca, čistoće duše. Zato je važno čime hranimo svoje srce. Dobrim ili lošim djelima, dobrim ili lošim riječima, radošću ili tugom? Ono što mu je u srcu, to čovjek živi, govori i čini. Potrebni smo zato ponizno moliti Gospodina da nam podari čisto srce, da sijemo radost gdje god prolazimo, da očistimo prvo brvno u svome oku, da pomažemo bližnjima, da se zauzimamo za dobro. Trebamo izabrati Njega za svoga učitelja, osluškivati Njegovu riječ i hraniti tom riječju naše srce. Jer iz obilja srca usta nam govore…
