Postoji li možda toksična feminiziranost? Zašto smo mlaki i kako da to prestanemo biti? Je li franjevačko siromaštvo mit? Jesmo li svjesni da smo u duhovnom ratu i da na Zapadu više ne živimo u kršćanskoj kulturi? Zašto je dvije godine živio u Međugorju i što je naučio od nas Hrvata? O svemu ovome i još koječemu za naš portal govori američki franjevac fr. John Anthony Boughton, poglavar "sivih fratara" iz Bronxa.
Fr. John Anthony Boughton nekad je bio anglikanac iz Texasa, školovani vojnik na službi u američkoj mornarici. Imao je djevojku i dobro plaćen posao u prodaji visoko-tehnološke opreme, no sve to mu nije bilo dosta. U 28. godini upisao je i studij medicine, ali se baš tada u njegovom životu niotkuda pojavilo Međugorje i sve se promijenilo naglavačke. Trideset i dvije godine nakon toga služi kao generalni ministar franjevačke zajednice, kod nas poznatije pod nadimkom „sivi fratri“ – Franjevci od obnove (CFR). Jedna je to od trenutno najzanimljivijih redovničkih zajednica u svijetu, sa zamjetnom i poticajnom prisutnošću na društvenim mrežama, ali i, što je još važnije, autentičnim životom na terenu, u najsiromašnijim i najopasnijim dijelovima suvremenih gradova Zapada. Ako slučajno kvart u kojem djeluju postane bolje mjesto za život, njihove im konstitucije nalažu da odande moraju otići na neko novo, „lošije“ mjesto. S fr. Johnom Anthonyem sam razgovarao u njihovoj kući u legendarnom Bronxu, naličju onog New Yorka kakvog poznajete s razglednica, gdje braća franjevci vode sklonište za beskućnike. Taman je pristigao s puta jer je kao vrhovni poglavar svoje zajednice vizitirao braću u drugim bratstvima, a istu večer kad se vratio kući zapala ga je večernja smjena u skloništu i spavanje na istom katu s ljudima bez vlastitog doma. Nastup mu je frajerski, muški, ali lagan i s mnogo smijeha…šteta što razgovor donosimo u pismenoj verziji, jer bi se kroz video sve to mnogo bolje doživjelo.
Obračun s Bogom na Podbrdu
„Prijatelj Robert mi je došao s pričom da se naš zajednički prijatelj Jeff radikalno promijenio na bolje i da sada ima neki mir koji nikada dotada nije imao. Kaže mi kako je Jeff bio u tamo nekom Međugorju i da mu je dao jednu knjigu o ukazanjima. Poznavajući Jeffa, rekao sam: 'Ako je promijenilo Jeffa, to mora biti nešto čudesno!' Robert je stvarno bio fasciniran Jeffovom promjenom i rekao mu je kako bi i on htio iskusiti nešto takvo, a i meni samom su se u to vrijeme javljala velika životna pitanja i osjećaj praznine unatoč sređenom životu. Nas trojica smo skupa odrasli, ganjali smo cure, družili se i pili, bili smo čak i ministranti u crkvi, ali nikada nismo pričali o vjeri…sve do tog trenutka kada smo odlučili i poći u Međugorje.“
Krenuli su na put početkom 1992., samo dva tjedna prije početka rata u Bosni i Hercegovini, dok je rat u Hrvatskoj već odavno bjesnio. Fra Svetozar Kraljević, predosjećajući što se sprema, zamolio je Jeffa da sa sobom ponesu lijekove i medicinske potrepštine. „Tako smo mi, na svom prvom hodočašću u Međugorje, bili zapravo šverceri. Čak nas je policija zaustavila u Beogradu i izdvojila na stranu, ali kako je s nama išla i grupa meksičkih karizmatika, i prije negoli smo došli u Međugorje mogli smo vidjeti snagu krunice na djelu. Meksičke bakice su molile krunicu dok smo mi protestanti bili zaglavljeni na granici. Mladi Meksikanci su, svaki put kad bi se policajci okrenuli, prebacili dva-tri kofera preko rendgena, a mi smo, gledajući sve to, i sami počeli moliti krunicu kako bi sve prošlo kako treba. Utjecali smo se „Gospi od šverca“ da zatvori oči onima koji ne trebaju vidjeti neke stvari.“
Fr. John Anthony mi je ispričao kako je na idućem putovanju u Međugorje, i ne znajući, švercao čak i oružje koje im je u kofere stavio jedan američki Hrvat, a o svojim prvim danima u Međugorju i o svom stanju govori ovako: „U to sam vrijeme imao djevojku i veselio se studiju medicine, no sjećam se da sam u Međugorju gledao druge ljude kako imaju mir, a ja još nisam dobacio dotle. Rat je bio pred vratima, ali u Međugorju si stvarno mogao osjetiti mir. Hrvao sam se s Bogom pokušavajući mu objasniti svoje želje i planove o fakultetu, curi, braku i mnogo djece, a onda sam, na Podbrdu, po prvi put u svom životu odlučio poslušati što to Bog meni ima reći. Shvatio sam da sam mu previše govorio, a premalo slušao. 'Ok, Bože, učinit ću što god ti tražiš od mene pa bilo to ne znam kako ludo. Bit ću čak i franjevac u Hercegovini ako je to tvoja volja za mene, iako nemam pojma tko su uopće, tek sam danas upoznao jednoga'. U tom trenutku se na mene spustio mir kakav nisam nikad osjetio i ja sam se predao Bogu. Prije obraćenja ja nisam bio neki duboki vjernik, ali sam uvijek vjerovao u svrhu, da Bog ima plan za sve nas…zato, uostalom i vojska u mom životu, jer u vojsci se služi pa i po cijenu vlastitog života. Zato valjda i medicina - srce je željelo služiti i liječiti, ali trebalo mi je, naravno, vremena da shvatim kako me Bog ne zove da liječim ljudska tijela, nego duše. Ta milost mira bila je prvi plod Međugorja u mom životu, a ja sam na Podbrdu Bogu potpisao bianco ček da čini sa mnom što god hoće.“
Nakon desetak dana vratio se kući sa saznanjem da želi biti svećenik te je kroz nadolazeće vrijeme polako shvaćao da se radi o istinskom pozivu na potpuno predanje Bogu, stoga je napustio medicinski fakultet i počeo razmišljati o prelasku u Katoličku crkvu. Uskoro je još jednom otišao u Međugorje na dva mjeseca dovevši sa sobom još humanitarne pomoći, ali i novinare kako bi se razbila medijska blokada, budući da su sve vijesti u Ameriku stizale preko Beograda. Kad se drugi put vratio iz Međugorja, bio je u velikim dvojbama oko prelaska u Katoličku crkvu jer, za razliku od Anglikanske crkve, duhovni poziv u Katoličkoj crkvi ne dopušta brak. Na jednom klanjanju je osjetio Božji glas koji mu je rekao: „Sad znaš što je istina, pa djeluj!“, stoga je prekinuo s djevojkom i pristupio je Katoličkoj crkvi. Njegova majka, koja je umjetnica, shvatila je njegovu odluku a i sâma je preko umjetnosti prešla u Katoličku crkvu. Otac se protivio njegovom putu, ali mu je ipak bio podrška, dok je brat odmah shvatio o čemu se radi te su kasnije i on i cijela njegova obitelj postali katolici. Jeff i Robert su u međuvremenu pokrenuli St. David's Relief Foundation i trebali su čovjeka na terenu tako da se fr. John Anthony preselio u Međugorje gdje je iduće dvije godine pod duhovnim vodstvom fra Svetozara i fra Slavka Barbarića razmišljao o svećeničkom pozivu, organizirao dotok humanitarne pomoći i iz tjedna u tjedan vozio kamione širom Bosne i Hercegovine, često pod kišom metaka i pištoljima uperenima u glavu.
Ratni pakao i međugorski mir
„Neki ljudi dožive duboko obraćenje odjednom, a ja sam spor i glup pa je Gospodinu trebalo toliko dugo da probije moj tvrdi oklop. Svoje prve dvije godine kao katolik proveo sam u Međugorju i ondje sam svakodnevno i istovremeno kušao plodove raja i pakla. Svaki dan sam išao na misu s fratrima i vozio konvoje na ratna područja svjedočeći stvarnosti duhovnog rata u kojem se nalazimo, a zatim se opet vraćao u mir Međugorja.
Jedna od dojmljivijih scena iz toga doba bila je kad sam s fra Svetozarom vozio neki od konvoja i stali smo jesti u nekom gradiću. U restoranu je bilo otprilike 30-40 ljudi, a fra Svetozar je dobio inspiraciju želeći me naučiti nešto o vašim ljudima. Ustao je i glasno rekao da podignu ruku svi oni koji su trpjeli zbog svoje vjere, bilo da su bili u zatvoru, izgubili nekoga svoga, izgubili posao ili ga uopće nisu dobili… 80% ljudi je diglo ruku, a ja sam ostao zapanjen spremnošću ljudi na žrtvu zbog vjere. Također, sjećam se kako je jednog Božića fra Svetozar (njemu će biti neugodno što ovo pričam, ali ljudi trebaju znati), ne rekavši nikome kamo ide osim jednoj časnoj sestri koju je zamolio da moli za njega, spremio stvari kojima će podmititi srpske vojnike kako bi ga pustili da prijeđe preko njihovih položaja. Vozio je ugašenih svjetala preko planina i srpskih linija jer je htio stići u Konjic kako bi ljudima koji su ostali ondje donio sakramente i Božić.
Vrlo dobro pamtim i kad me je fra Leonard Oreč jednom nazvao i rekao: 'Natovari koliko god kamiona možeš natovariti sa što je god moguće više stvari. Sve ćemo to odnijeti najprije na muslimansku stranu Mostara, a zatim do Konjica i sve ćemo dati Crvenom polumjesecu i njihovim bolnicama kako bi oni znali da mi želimo i mislimo mir!' U Mostaru je fra Leonard izišao u habitu i dobro se sjećam jednog klinca koji me je zgrabio za ruku i pokazao na fra Leonarda: 'On je lud! Pa snajperi su svuda okolo, a on je u habitu!' A fra Leonard je samo rekao: 'Mi smo ovdje samo zato da pokažemo da stvarno želimo mir.' To vidljivo svjedočanstvo spremnosti na riskiranje vlastitog života radi evanđelja je istinski i duboko utjecalo na mene, formiralo me duhovno i kao franjevca. U tom trenutku sam znao da želim biti franjevac.“
Mladi fr. John Anthony dolje desno, fra Svetozar Kraljević gore lijevo
Povratak kući i odlazak u "sive fratre"
Kako se rat bližio kraju, a potreba za konvojima bivala sve manja, fr. John Anthony priča da je bio pozvan od fra Svetozara i tadašnjeg provincijala u Hercegovačku franjevačku provinciju: „Ali ja sam jednostavno duboko u srcu znao da nisam pozvan ostati ovdje, već da se moram vratiti u SAD. Problem je bio u tome što nisam imao blagog pojma kamo bih trebao otići i kome se javiti. Bio sam friški katolik, tek dvije godine i to van svoje domovine, tako da uopće nisam znao što se događa u katoličkom svijetu. Bio sam potpuna tabula rasa, ali fra Svetozar mi je, u svojoj mudrosti ili po nadahnuću Duha Svetoga, spomenuo jednu zajednicu Franjevaca od obnove (CFR), koja je u to vrijeme bila stara tek 8 godina, rekavši mi kako bi bilo dobro za mene da pogledam tu malu grupicu u New Yorku. Kao čovjeku iz Texasa bilo mi je suludo zamisliti se u New Yorku, ali ja jednostavno nisam imao nikakve referentne točke što se redovničkih zajednica tiče. Mislim da je fra Svetozar dobro znao kako američke franjevačke zajednice u to vrijeme nisu baš bile u najzdravijem stanju i kako bih zbog toga mogao izgubiti poziv. A upravo takvo stanje je i bilo razlog nastanka zajednice CFR i oni su tada bili jedna od rijetkih zajednica koja se zaista trudila biti katolička i franjevačka te vjerna nauku Crkve. Uzevši u obzir još neke zajednice, sistemom eliminacije, jer nisam baš kontemplativni tip, izbor je pao na tu zanimljivu skupinu ljudi u New Yorku. Došao sam nekoliko puta i ostao, evo, za cijeli život. Iako mi nije uopće imalo smisla, iako ne volim New York, dana mi je ta milost da sam ovu zajednicu mogao osjetiti i doživjeti kao svoj dom.“
Pet godina je proveo u franjevačkoj formaciji, od kojih većinu u skloništu za beskućnike u Bronxu, a zatim je krenuo na studij teologije. U njihovoj je zajednici redovnička formacija odvojena od svećeničke, zbog toga što žele da mladići koji dolaze najprije razluče je li baš franjevački poziv uopće za njih. Zbog, kako kaže, skršene kulture zapadnog društva, ozbiljno i temeljito rade na formaciji i produžili su joj početne stadije kako bi svatko mogao čuti što Bog zapravo želi od njega. Pritom ne žele da se itko opterećuje učenjem prije polaganja doživotnih zavjeta. Napuštanje redovničkog života je također jedan od velikih razloga zašto prolongiraju studij teologije nakon zavjeta. „Naša zapadna kultura je bolesna, velik je broj razvoda i raspadnutih obitelji, pa mladi ljudi koji ulaze u redovnički/svećenički život uopće nemaju predodžbu što je to cjeloživotno predanje…oni nemaju to u svom iskustvu i mi se moramo boriti s tim“. Fr. John Anthony mi govori kako je jedan od njihove „najzdravije“ mlađe braće rođen na farmi u Češkoj, odrastao je u stabilnoj i brojnoj obitelji i od malena je radio fizičke poslove, što na njivi što u radionici: „To je okruženje za kakvo je čovjek stvoren, ali takve obitelji su danas kulturalna anomalija, supkultura. Možda je bolji izraz kontrakultura, i takvu kulturu danas moramo aktivno stvarati.“
Što uopće rade "sivi fratri"?
Kad je 2005. zaređen za svećenika, fr. John Anthony je poslan na misiju u Honduras, da bi nakon tri godine zajednica odlučila osnovati još jedno bratstvo u Latinskoj Americi, ovaj put u Nikaragvi. Ondje je proveo 9 godina prije nego što se vratio u New York, a prošle je godine izabran za generalnog ministra čitave zajednice.
„Kad smo stigli u Nikaragvu, najprije smo godinu dana samo molili da nam Bog pokaže što ondje trebamo raditi. Živjeli smo u jednoj poslovnoj zgradi, jer biskupija nije posjedovala nikakvo prikladno mjesto za nas, i bili smo u dogovoru s biskupom oko toga kako bismo ondje mogli djelovati, a da je u skladu s franjevačkom karizmom – ne upravljamo župama, ali radimo sa siromašnima i evangeliziramo. Biskup nam je ponudio da svakog četvrtka ispovijedamo u katedrali, jer je četvrtak dan euharistijskog klanjanja kada dolazi veliki broj ljudi u katedralu. Mnogo smo ispovijedali upoznavajući probleme ondašnjeg društva, što nam je omogućilo da čujemo vapaje ljudskih srdaca onoga kraja, a nedugo nakon toga biskup nam je ponudio da budemo bolnički i zatvorski kapelani. Nikada prije nismo radili takve stvari, ali teško da netko može biti u jadnijoj situaciji od one da je zatvoren u zatvoru u Centralnoj Americi. Bratstvo se pitalo trebamo li to prihvatiti ili ne, ali ja sam bio tvrdoglav govoreći kako se tu radi o djelima milosrđa i da činjenica da nešto nikad nismo radili ne mora biti razlog da to i ne počnemo raditi. Vodili smo također i evangelizacijski program zvan Corazón puro (Čisto srce) koji uči mlade ljude kako živjeti čestito i kako razvijati zajednice u kojima će mladi moći učiti živjeti osnovne ljudske vrline, što je, s obzirom na vrlo senzualnu latinoameričku kulturu, bilo nečuveno u tim krajevima.
Pokret za život je također neizostavan dio našeg apostolata, pogotovo u krajevima u koje se slijevaju milijuni dolara preko stranih vlada i nevladinih organizacija s ciljem podmićivanja i dokidanja zakona koji brane pobačaj. Novac iz međunarodnih monetarnih fondova uvijek je nekako povezan s pobačajem, a za svako pobačeno dijete doktori u Nikaragvi bi dobivali novac ispod stola. Ono što mi radimo u tim krajevima jest osnivanje centara u koje trudnice mogu doći misleći da ondje mogu pobaciti, ali im naši ljudi onda pokazuju ultrazvuk kako bi one mogle vidjeti vlastito dijete i kako bismo ih polako poticali da ipak izaberu život. Mi im onda pružamo strukturalnu podršku, pronalazimo posao, hranu itd. Prolife je neizostavni dio našeg apostolata gdje god se mi nalazili i zbog toga smo često u sukobu s vlastima. Od samih početaka naše fratre učimo da budu prisutni ispred klinika za pobačaje kako bi tim ženama bili onaj zadnji, možda presudni jezičac na vagi prije negoli uđu i pobace dijete. Jedan od naše braće, fr. Fidelis, prošlu je godinu proveo u američkom zatvoru jer je ženama unutar klinika za pobačaj dijelio ruže i poticao ih da izaberu život. Nedavno je pušten na slobodu i opet će povesti prolife procesiju kroz New York. On ima tu specifičnu karizmu biti na prvoj liniji, biti spreman žrtvovati se pa i biti zatvoren ako treba. To je neka vrsta karizme u karizmi i nismo svi pozvani na to, iako ćemo možda svi jednog dana biti zatvoreni.“
Na pitanje kroz kakve sve vrste apostolata djeluju na raznim stranama svijeta, fr. John Anthony je rekao da u Bronxu jedno bratstvo vodi sklonište za beskućnike, dok drugo djeluje u susjedstvu i usmjereno je prema siromašnim mladima kojima pruža sigurno mjesto na koje se mogu skloniti s ceste i gdje onda polako bivaju katehizirani. U Hondurasu braća vode medicinsku ustanovu u koju dolaze liječničke ekipe iz SAD-a i ispovijedaju u katedrali; u Bradfordu u Engleskoj biskup nas je pozvao da vodimo evangelizacijski centar i budemo katolički centar u gradu koji je sada većinski muslimanski, a u Irskoj imamo dva bratstva koja evangeliziraju i rade s ovisnicima o alkoholu.
„Imamo mnogo poziva od biskupa širom svijeta. Ako živimo svoju karizmu onako kako je trebamo živjeti, Gospodin blagoslivlja to što je Duh Sveti podigao. Franjevci, ili barem kapucini od kojih smo se mi odvojili, kroz povijest su samo iznimno upravljali župama i to nikad nije bila norma našeg života, osim u misijskim područjima. Iznimno u Nikaragvi, zbog velikih progona Crkve i nestanka 70% svećenstva u našoj biskupiji u zadnje dvije godine (što zbog progona i zatvaranja, što zbog ubojstava), upravljamo s tri župe. No bratstvo je ono što je značajna i neizostavna stvar za franjevački život. Mi smo zamišljeni da živimo kao braća i to je način na koji možemo napredovati i osloniti se jedan na drugog, potičući se u međusobnom rastu. Mi ne možemo osnovati bratstvo ukoliko nemamo barem četvoricu braće koju možemo poslati na novo mjesto. Također, imamo i gornju granicu koja iznosi desetoro braće, a to je zato što bratstvo želimo očuvati dovoljno malenim kako bi se na svakoga moglo računati. Ako u bratstvu imate previše ljudi, tada se netko vrlo lako može sakriti i provlačiti a da ti i ne znaš što se događa s njim. Na primjer, tri zadnja biskupa Oaklanda konstantno su nas zvala da dođemo u Oakland, koji je prepun sirotinje i beskućnika i velik je potencijal za evangelizaciju u neopoganskoj Californiji, no tek smo nedavno u molitvi i razlučivanju odlučili kako imamo dovoljno braće za poslati ih ondje.“
Počeci "sivih fratara" i o važnosti dobre formacije
U franjevačkom redu priča o reformama je prisutna od samog njegovog početka i vjerojatno ne postoji zajednica u Katoličkoj crkvi koja je više puta doživjela pozive na reforme, odcjepljenja i „vraćanja“ na izvore. Kad govorimo o razlozima zbog kojih je nastala njegova zajednica, fr. John Anthony kaže: „Crkva je istovremeno i Božja i ljudska, a ono što je ljudsko sazdano je od slabih ljudi koji padnu s vremena na vrijeme i prouzroče sablazan. Naši osnivači su zapravo mala skupina ljudi iz dvije kapucinske provincije koja je samo htjela odvojenu formaciju unutar provincija. Radilo se o tome da je u to vrijeme 70-ih i 80-ih redovnička formacija bila preplavljena homoseksualnom agendom, koja se infiltrirala u formaciju u tolikoj mjeri da su mnogi pozivi bili uništeni, a mnogi dobri kandidati napustili zajednice. Zamislite kuću formacije u kojoj se na Veliki petak pleše u havajskim košuljama i rimskim togama i jede pečeno prase. To se zaista dogodilo i mi smo upravo zbog takvih stvari trebali odvojenu formaciju kako bismo izišli iz svega toga. Kad su naši utemeljitelji došli provincijalima s tom idejom, njihov je zahtjev bio odbijen i rečeno im je da to nije moguće izvesti unutar zajednica. Par godina kasnije nekoliko tadašnjih kapucinskih provincijala, a današnjih biskupa, sastalo se s našim utemeljiteljima i rekli su im kako su tada glasali protiv njih, ali samo zato kako bi ta nova ideja preživjela. Nisu vidjeli način na koji bi mogla opstati unutar stare zajednice, a željeli su da uspije.
Originalna namjera osmorice naših osnivača je bila uspostaviti odvojenu formaciju koja bi ljude odgajala za ono što je Drugi vatikanski koncil tražio od redovnika – živjeti vlastitu karizmu zbog koje su prvotno i utemeljeni, odnosno živjeti ono za što ih je podigao Duh Sveti. Kad su pogledali u povijest kapucinskih svetaca, vidjeli su da je mnogo njih imalo direktni kontakt sa siromašnima, zajednički život im je bio vrlo živahan i nisu upravljali župama, osim u misijskim područjima. Dakle, originalna kapucinska (franjevačka) karizma bila je evangelizacija, kontemplacija i direktni rad i život sa siromašnima, i upravo te stvari su oni htjeli oživjeti, ali su vidjeli da to ne mogu učiniti unutar tadašnjih formacijskih okvira. Prvi ih je primio biskup New Yorka O'Connor i tako su krenuli s bratstvom u Bronxu. Razmislivši o nekim stvarima oko kojih se u njihovim starim zajednicama popustilo i gdje su se najčešće događala skliznuća, zaključili su da je važno da braća nose habit. Rekli su: 'Nosit ćemo ga svaki dan, bez obzira gdje bili i što radili, i stavit ćemo to u pravilo'. Kad nosiš habit ne možeš se skrivati, ljudi će ti dolaziti i pitat će te razna pitanja, a mnoga od tih pitanja su najbitnija životna pitanja. Zatim su sastavili raspored molitve, koja otada uvijek mora biti zajednička za sve časove jer u franjevačkoj kući ne postoji nešto što bi bila privatna molitva - od službe čitanja koja počinje u 6 ujutro, jutarnje molitve, srednjega časa, večernje molitve i povečerja, a prije večernje molitve svaki dan imamo svetu uru kad se klanjamo Isusu u presvetom oltarskom sakramentu.
Jedna od opasnosti u našem zajedničkom životu tiče se ljudi koji su došli u redovništvo s dobrim i visokim idealima, a onda ih kasnije zadesi kriza srednjih godina i oni ne znaju kako se nositi s tim. Umjesto da prodube svoj odnos s Bogom i podignu svoj redovnički život na višu razinu, oni ostanu na površini i žive kao mediokriteti. Jednostavno odustanu od ideala i čine samo najosnovnije, nezahtjevne stvari, zadovolje se s krovom nad glavom i tri obroka dnevno. Jedan od naših ciljeva jest stvarati dovoljno zdrava bratstva u kojima pojedinci pomažu i podupiru jedan drugoga te se ne libe reći bratu koji stagnira ili nazaduje: 'Hej, što se događa s tobom!? Je li sve ok, jer nisam te vidio na jutarnjoj molitvi već tjedan dana?' Nakon što su se „osigurali“ oko habita i molitve, naši osnivači su se pitali kako možemo direktno služiti siromašnima i ubrzo su krenuli sa skloništem za beskućnike i dijeljenjem hrane najsiromašnijim stanovnicima Bronxa. Evangelizacija je onda lagana stvar i mi smo bili pozivani na mnoga mjesta evangelizirati, a sve što smo napravili je da smo samo počeli propovijedati, raditi sa siromašnima i živjeti bratski život.“
Mekanost i feminizacija društva i Crkve
Pitao sam fr. Johna Anthonya zar je homoseksualni element u društvu i Crkvi tako moćan da je u stanju prouzročiti tektonske promjene i zašto je osobama s istospolnom sklonošću redovnički i svećenički život poželjna opcija, a on mi je objašnjavao: „Mi moramo govoriti o tome problemu, to ne smije biti tabu tema! Mislim da tu ima i dosta duhovnog elementa. Ako mladić ima istospolnu sklonost, a pritom može izgledati kao bilo tko drugi, i sretne drugog mladića istih sklonosti, oni se nekako prepoznaju, namirišu. Nekad je vrlo teško prepoznati nekoga s takvom sklonosti u formaciji, unatoč mnogim filterima i psiho-testovima, no najbolje je stvari filtrirati prije negoli započne formacija. Slušao sam jednu fenomenalnu profesoricu psihologije koja radi s takvim ljudima i ona kaže kako postoji jedna stvar u koju uvijek možeš biti siguran, a to je da ti ljudi mrze svoje stanje. Oni se mogu čak i predati toj sklonosti i reći kako se prihvaćaju takvima kakvi jesu, ali to je samo onda kad izgube osjećaj da se mogu boriti s njome. No svi oni duboko u srcu znaju da su i ta sklonost i njihov životni stil pogrešne stvari i oni ih mrze zbog toga. To je samoobnavljajuća mržnja prema samom sebi. Dakle, neki će momci ući u redovničku formaciju kako bi pronašli izlaz iz tog začaranog kruga samomržnje, ali ako nikad pravilno ne adresiraju svoj problem nikad ga neće ni riješiti. Velika većina onih s istospolnom sklonošću nije toliko uništena da se ne bi mogla izvući pravilnim pristupom. U životu sam ispovjedio preko 70.000 ljudi, od kojih su mnogi s istospolnom sklonošću, i mogu reći da su razlozi za to gotovo uvijek razorena obitelj, zlostavljanje, otac koji nije prisutan ili je nasilnik, prezaštitnički postavljena majka… Možda mi samo dvojica nisu rekli da je to razlog, ali upoznajući ih malo bolje, jamčim da su toliko ranjeni da još uopće nisu sposobni pogledati u svoju nutrinu. Jednog dana će, nadam se, progledati i uvidjeti kako rana postoji i koji su joj uzroci. Naš osnivač, fr. Benedict Groeschel je bio poznati psiholog i jako je dobro razumio te stvari. Mi smo u našoj zajednici imali nekoliko takvih momaka koji se sa svojim problemima nisu znali nositi na pravi način, ali smo im rekli da postoji linija koju zajednica ne dozvoljava prijeći, stoga nisu više s nama.
Kad govorim o bolesnoj i otrovnoj kulturi Zapada, jedan od bitnijih dijelova takve kulture u zadnjih 30-40 godina je postupna feminizacija i demaskulinizacija kulture i društva. Demaskulinizacija ne znači nužno i homoseksualizam, dovoljno je biti „mekan“. Dakle, ono što nama treba jesu muškarci koji su odrasli na farmama i koji su radili svojim rukama te koji nemaju takve sklonosti. Demaskulinizacija društva uništava duhovna zvanja, a to je onda uzrok prevelikoj ženstvenosti i mekanosti. Neke od stvari kojima mi u formaciji nastojimo kontrirati tiču se upravo tih ženstvenih, mekanih elemenata. U zadnjih nekoliko godina vodili smo mlade kandidate na cjelomjesečna zimska kampiranja u planinama pod vodstvom profesionalaca. Naša namjera je vrlo jasna: gurati te mlade momke do granica njihovih izdržljivosti jer želimo da iskuse osjećaj kao da bi mogli umrijeti. Jer kad imaš osjećaj da bi mogao umrijeti i kad se izboriš i iziđeš iz te situacije, postaješ više muškarcem. Cilj ovoga nije da slomimo nekoga, već da ga ojačamo. Takvo nešto treba muškarcu, jer ako te kultura čini mekšim, moramo učiniti nešto da te ojačamo. Zato nas, uostalom, Gospa poziva na post.“
Vrlo živo opisuje kako ga je, kao novopečenog katolika u Međugorju, zapanjila i u dobroj mjeri nadahnula i formirala spremnost na odricanje koju je vidio kod ondašnjih fratara. Slušao je priče o fratrima u komunističkim zatvorima i svakodnevno je gledao one koji riskiraju vlastite živote kako bi donijeli sakramente do ratnih položaja: „Rekao sam sâm sebi da želim učiti od njih, od progonjene i nesigurne hrvatske Crkve koja, unatoč svemu, nastoji preživjeti i ljudima donijeti Krista. Želio sam imati takav duh i takvu spremnost, no to su bila druga vremena. Ono što bi vam sada moglo predstavljati problem jest materijalizam. Vidim to u kulturi iz koje dolazim, događa se to da ukoliko nema aktivnog otpora tome, nečega što izgrađuje kreposti kao što mukotrpno vježbanje izgrađuje mišiće, ukoliko nema odlučnosti oduprijeti se materijalizmu – zajednica i društvo postaju mekani. I to je kušnja svima nama, ni moja zajednica nije se u potpunosti izborila s tim, ali kao franjevci moramo ići kontra trenutne kulture.
S materijalizmom i mekanošću u zajednicu najčešće dolazi i feminiziranost, a konačno i homoseksualna agenda. Biti mekan znači nemati snage reći „ne“ svojim osjećajima. Mekanost će nestati kad počnemo unutar naših zajednica graditi kulturu koja ohrabruje istinski post i potiče pokoru i kad u zajednici to nikome neće biti čudno…kad ne budemo sputavali one koji bi možda htjeli dodatno postiti. Čovjek mora imati slobodu reći kako s malo žešćim postom želi iskusiti nešto dublje. Zacementirana uniformnost nije baš neka vrlina, a nije niti krajnji cilj - to zapravo uopće nije ni franjevački. U svakom slučaju moramo se odvažiti na malo dublja iskustva. Stvari su nekad baš smiješne…sjećam se kad sam vodio duhovnu obnovu svećenicima u Etiopiji pa smo komentirali nova pravila za post Drugog vatikanskog koncila koji je otad bio obavezan samo dva puta u godini, a značio je da se samo jednom u danu može najesti do sitosti. Etiopljani su rekli: 'Mi ne možemo pojesti toliko! Kod nas muškarci jedu svaki treći dan, žene svaki dan i po, a djeca pojedu ponešto svaki dan.'“
Je li franjevačko siromaštvo mit?
Jedna od najčešćih tema kad se spomenu franjevci i Crkva svakako je siromaštvo. Svatko ima svoje mišljenje o siromaštvu, premda ne i samo iskustvo siromaštva, i svatko ga tumači na svoj način, često navlačeći vodu na svoj mlin. Što bi to bilo franjevačko siromaštvo i kako ga njegova zajednica nastoji živjeti?
„Siromaštvo nije cilj, nego sredstvo - alat za isprazniti sebe od materijalnoga kako bi se mogao više ispuniti Kristom. Ali ako je siromaštvo samo cilj, onda se do u nedogled možemo natezati oko njega. Ljudi smo, svi se usalimo s vremenom i lako je upasti kompromise. Ima zajednica koje potpuno zanemaruju siromaštvo, ali taj alat mora biti upotrijebljen. Naša je zajednica napravila neke osigurače na zajedničkoj razini, na primjer ne posjedujemo nikakvo fiksno vlasništvo. Biskupije nam omogućavaju posjede na kojima živimo dok djelujemo na tom području, a kad odemo, posjedi se vraćaju biskupiji jer ionako nisu naši. Još jedna stvar na zajedničkoj razini je ta da na računu zajednice smijemo imati samo onoliko novca koliko nam je dovoljno za jednu godinu djelovanja. Ukoliko bude viška, višak dajemo siromašnima. To nas drži u ravnoteži i potiče nas na život od Božje providnosti. S vremena na vrijeme imamo tzv. provjere siromaštva kad po kući ili po sobama gledamo bez čega bismo mogli ili trebali živjeti. Svakog petka otvoreno razgovaramo o tome što bismo mogli učiniti po pitanju siromaštva, i neka braća su zaista žestoka pa to ispadne više svađa nego dijalog, ali svakako je važno da se o tome barem razgovara. To ne smije biti tabu niti se smijemo izrugivati na tu temu.“
Zanimljivo je istaknuti da velika većina njegove braće nema mobitel. Svako jutro imaju zajednički sastanak na kojem dogovaraju stvari za taj dan i svatko dođe sa svojim blokićem i olovkom. Kad sam s jednim mlađim franjevcem iz zajednice pošao do jedne siromašne obitelji u drugi dio Bronxa u New Yorku, on je na papirić napisao upute kako doći na točnu adresu. Nema GPS-a, Google karti i suvremenih tehnoloških blagodati koje olakšavaju život, mozak mora raditi na suho. Ni fr. John Anthony ne bi imao telefon da mu ne treba za službu koju vrši, a o svemu tome kaže: „Kao generalni ministar moram biti u kontaktu s brojnim ljudima širom svijeta. Različita braća imaju različite potrebe, a neka zaduženja zahtijevaju i mobitel. Pojedina braća su prilično nepopustljiva u tome da nitko u zajednici uopće ne bi trebao imati mobitel, ali u isto vrijeme svijet je takav da se ne možeš u potpunosti odvojiti od svega ukoliko želiš učiniti neke stvari. Ali barem razgovaramo o tome, i to katkad uopće nije ugodan dijalog, već vrlo strastven. U idealnom svijetu ja radije ne bih imao telefon, jer vidim kako me čini i ovisnim i sve manje i manje slobodnim (za što je i dizajniran), ali s obzirom na službu koju vršim ne vidim kako bih mogao bez njega. Ne radi se o tome da smo mi protivnici tehnologije, nego još uvijek tražimo balans po tom pitanju i vodimo žučne rasprave. U svakom slučaju, u zajednici imamo zajedničku razinu siromaštva i onu pojedinačnu, u kojoj su pojedina braća pozvana na dublje življenje poziva.“
Kršćani kao stranci u kulturi koju su izgradili
Život na bogatom i razvijenom Zapadu prilično je drugačiji od života u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Velika kulturna različitost, ogroman priljev migranata, materijalizam, raspad mnogih obitelji, otvorena upotreba droge na cestama i bujanje ezoteričnih duhovnosti potpuno su promijenili sliku američke kulture koja je sada prilično bolesna, kako kaže fr. John Anthony: „Broj beskućnika enormno raste, a tome pripomažu otvorene granice i socijalistička agenda Demokratske stranke, koja ne primjenjuje ni zakone koje bi morala, a kamoli da donosi nove koje bi trebala. U toj bolesnoj i toksičnoj kulturi Krist je nepoznata stvar, a Amerika i zapadna Europa više uopće nisu kršćanske, već post-kršćanske. U neopoganskoj kulturi kršćanstvo je manjina i naš utjecaj na kulturu je vrlo malen. Još jedan element je vrlo bitan, a on je duhovne naravi – kršćanstvo je prije 2000 godina nadvladalo poganske demone, ali budući da smo dopustili da nam Krist više ne bude u središtu, sedam još gorih i snažnijih demona je došlo natrag. Ne bismo uopće trebali biti iznenađeni zbog toga, to je tako biblijski, a stari Rimljani bi se mogli sakriti pred današnjim materijalističkim neopoganizmom.
Ideologije su nas okružile, a svaka ideologija koja propagira raj na zemlji nije od Boga. Možda ponekad izgleda da će Đavao pobijediti, ali neće! Gospa nas stoljećima priprema na ovo i podiže svoju vojsku, kao da igra šah s nama pomičući figure u dobro smišljenoj taktici, i traži od nas sasvim jednostavne stvari - molitvu krunice, molitvu za obraćenje grešnika, pokoru i sakramentalni život. Ako ne živimo sakramentalno mi smo hodajući mrtvaci. Čovjek je uvijek bio Đavlova meta, ali grešan još i više, zato je bitan euharistijski život - biti jedno s Kristom. Pavao ne pretjeruje kad kaže 'ne živim više ja, nego Krist živi u meni'…mi ne primamo nešto, nego nekoga tko želi ući u svaku poru našeg bića i živjeti kroz nas, u nama i s nama. Čega se bojimo ako smo dio tijela Kristova? Čovjek koji sve to živi i svjestan je svog identiteta, njemu nitko ništa ne može - on plaši Đavla i svu njegovu ekipu…čitav pakao drhti pred jednim takvim čovjekom.
Ok, Sotona gradi modernu kulu babilonsku, ali Bog nas zove da budemo čvrsti i da se držimo dalje od toga. Gospodin neće dopustiti da ovo potraje dugo jer nas previše voli. Ne znam točno što će biti, ali morat ćemo proći kroz ozbiljne teškoće i nevolje – ekonomski kolaps, rat, kuga, prirodne katastrofe, a možda i sve to skupa – jer to je način na koji Bog djeluje kad svoj narod želi vratiti na pravi put. Vjerujem da Bog voli SAD, jer uz sve svoje pogreške koje čine, Amerikanci su sedam puta darežljiviji od prve sljedeće države na listi. I tu se ne radi o vladi, već o običnim ljudima. Znam da će Gospodin nagraditi tu dobrotu, ali dok nagrađuje on nam želi ponovno posvijestiti što je dobro, a što nije. Želi da kleknemo na koljena, jer dok god smo mi debeli i dok su nam novčanici puni, mi ga ne možemo čuti. Rješenje za sve ovo su tri stvari – misionari, mistici i mučenici - radikalno, ali stvarno radikalno življenje kršćanske vjere i misionari koji se ne boje govoriti istinu o Isusu Kristu; mistici koji mole, plaču i vape pred Bogom zagovarajući za svijet; i mučenici koji su spremni položiti svoje živote i umrijeti za vjeru. Bez toga smo, bojim se, izgubljeni i mrtvi. Te tri stvari su jedini način na koji će crkva siromašnih reevangelizirati svijet. Nema drugog puta! Iako je u današnjem svijetu poganske kulture nekada dovoljno činiti i sasvim obične stvari – biti u habitu, moliti zajedno, živjeti istinsko bratstvo ljudi koji su čvrsti i jaki u muškosti. Ne mora se činiti ništa izvanredno, ono redovno je izvanredno…obični franjevački život. Danas je to sasvim kontrakulturalno.
Što ćemo uopće s franjevaštvom danas?
Je li moguće danas živjeti franjevačku karizmu? Samo zato što je nešto teško, ne znači da je i nemoguće. Naravno da je moguće! Je li franjevaštvo potrebno današnjem svijetu? Ne da je potrebno, nego je nužno! Koliko ili su samo puta pape Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. govorili o potrebi franjevačke karizme. Također, kad god se događala obnova Crkve franjevaštvo je uvijek bilo tu. Franjevaštvo će uvijek biti potrebno, a ako je potrebno, onda je i moguće. Ono što se s vremenom može dogoditi je da omlačimo i usalimo se, pa se počnemo natezati oko načina zajedničkog života. Na osobnoj razini svi moramo biti iskreni sami sa sobom u vezi siromaštva, ali najbolje se stvari događaju onda kada se veći broj članova jedne grupe osvrne oko sebe i vidi kako su se „udebljali“ i kako je stvarno došlo vrijeme da nešto poduzmu. I uvijek će biti onih koji se opiru tome i ta vječita prepirka oko siromaštva je, izgleda, priroda franjevačkog života, ali siromaštvo nije naš najveći problem. Kad god kao zajednica sklonimo fokus s onog osnovnog, sirovog odnosa s Isusom Kristom kao najvažnijom stvari, onda, bez obzira kakva bila naša karizma, gubimo i idemo prema dnu. Ali franjevci imaju tu specifičnu karizmu koja se mora ticati određene razine siromaštva, zajedničkog i osobnog siromaštva kako bismo se posve mogli predati Isusu.
Zašto se često dogodi da nam Isus nije na prvom mjestu i zašto se toliko puta u franjevačkoj povijesti govorilo o reformama – ne znam, teško mi je reći, ali znam da smo mi franjevci ekipa koja se voli raspravljati. Mi u Texasu imamo izraz za nešto što je vrlo teško organizirati i voditi, kažemo da je to kao „skupljati mačke u stado dok jašeš na konju“ – e, takvi su franjevci! Kod nas svi imaju svoje mišljenje, karizma nam je veoma široka i to je jedan dio genija sv. Franje koji se može primijeniti skoro na sve, ali isto tako naša je karizma vrlo osjetljiva i mora ju se dobro čuvati, jer se vrlo lako može kompromitirati. Sit gladnom ne vjeruje i zato mi u svom životu moramo osjetiti glad, mora nas nešto ugristi na tom materijalnom polju. Zbog toga je post veoma važan. Ako znam kako je to biti gladan, tada ću imati više sućuti za onoga tko je stvarno gladan i siromašan. Ali vrlo je lako to zaboraviti jer nam je sve ostavljeno na vlastiti izbor. Postoje mnogi znanstveni dokazi kako post ima odlične učinke na čovjekovo zdravlje. Ponekad je dobro imati i takav argument u rukavu, jer mnogi odbijaju duhovnu narav posta. Radi se o tome da post ne samo da nije štetan, već je, štoviše, dobar za čovjekovo zdravlje, tako da ni s duhovne, a ni s tjelesne strane nema isprike za pojedinca koji odbija razmisliti o postu. Gospa nas poziva na sasvim jednostavne stvari. Jednostavne su, ali nisu lagane. Samo ih treba početi činiti. Ako činimo te jednostavne stvari kao što su molitva i post, stječemo unutarnju slobodu. Ukoliko zajednica omogućuje pojedincima takav rast, zajednica će biti zdrava. U mjeri u kojoj se zajednica opire tome, bit će nezdrava.“
Budući da je fr. John Anthony duhovno dijete Međugorja, za kraj sam ga upitao kakve osjećaje gaji prema Međugorju i koliko često mu se vraća. „Većina nas nema tu privilegiju da živi u Međugorju, jer u tako maleno mjesto ne može stati čitava svjetska populacija, ali s vremena na vrijeme vrijedi se ondje doći napuniti. Svaki put kad se vraćam u Međugorje imam osjećaj kao da dolazim kući. Govoreći iz svog iskustva, Međugorje je ono najbliže mojoj vlastitoj župi. Svoje prve dvije godine kao katolik proveo sam ondje, u crkvi sv. Jakova slavio sam i mladu misu, tu imam mnogo dragih prijatelja. Također, očito mi je da se Gospa tamo još uvijek ukazuje, a svatko želi posjetiti Mamu. Ono što vidim kao specifičnu karizmu Međugorja jest to da Gospa podiže svoju vojsku, zove ljude sa svih strana svijeta i svakom daje njegov zadatak - da se vrate natrag u svoja mjesta odakle god su došli i rade na izvršenju njezina plana i trijumfa njenog bezgrješnog srca. U duhovnom ratu nema sjedenja na klupi - ili si s Kristom, ili si protiv njega! Imamo previše svećenika i vjernika koji nisu duhovni ratnici, a ako nemaš ratnički duh, u krivoj si igri!“
