Toliko godina nakon svetoga Franje, njegovi nasljednici su prešli od radikalnog siromaštva do institucionaliziranog življenja u bezvlasništvu. Riječ je o tome da i danas oni koji nasljeduju Franju moraju prihvatiti određeni oblik siromaštva.
Kada promatramo razvoj kršćanstva, možemo uočiti razne slojevitosti. Jedna od tih se vidi u razvoju djelovanja kršćana u svijetu. Grubo bi se to djelovanje moglo podijeliti u dvije skupine. Prva bi bila putujući radikalizam, a druga statički institucionalizam. Naime, Krist s apostolima putuje kroz Svetu Zemlju i naviješta Kraljevstvo Nebesko, a isti ti apostoli uskoro nakon Kristove smrti i uskrsnuća osnivaju Crkve, koje su statičnoga karaktera. Paradoksalno, najveći kršćanski putujući propovjednik, Pavao, na svojim putovanjima osniva statične institucije – Crkve. Ako stojimo u povjerenju naspram djelovanja Duha Svetoga u počecima Crkve, kao i kroz čitavu njenu povijest, onda ovaj proces možemo promatrati kao prirodan razvoj Crkve.
No, kakve to veze ima sa Franjom i njegovim pokretom siromaštva? Čini mi se očitim paralelizam između početaka Crkve i početaka franjevaštva. Franjo i njegovi drugovi su počeli kao putujući propovjednici. Nisu se nigdje zadržavali. Išli su po svijetu i naviještali evanđelje. Nisu ništa nosili sa sobom, a nisu imali niti stalnoga boravišta, izuzev Marije Anđeoske kao mjesta sastajanja. Uistinu, takav oblik života je bio radikalan. S vremenom, kada je početni zanos splasnuo, stvari se počinju mijenjati. Pojavljuje se potreba za čvršćim konturama života. Pojavljuje se potreba za pravilom. S pravilom po prirodi stvari dolazi institucionaliziranje. To što se dogodilo s franjevaštvom općenito možemo preslikati i na razvoj događaja s obzirom na siromaštvo.
Promatrajući Franjevačke spise odmah zapažamo da Franjo zahtjeva zaista radikalno siromaštvo. Odbija svaku mogućnost primanja novca, s gorčinom prihvaća mogućnost da braća studiraju. Jer za studij je potreban krov nad glavom, potrebne su i knjige, a za to dvoje je potreban novac. Dakle, kada fratri počinju studirati, već se radi o siromaštvu koje je drugačije od one radikalne, idealističke Franjine ideje. Također, i letimičan pogled na nepotvrđeno pravilo nam otkriva Franjin strog stav u odnosu na siromaštvo. Ipak bacimo li pogled na Opomene, već tamo pronalazimo govor o siromaštvu duha. Ne želim ovdje reći da je Franjo izvor prebacivanja naglaska na siromaštvo duhom, samo želim istaknuti da takav vidik siromaštva nije nešto što je nastalo iskrivljivanjem njegove misli. Naravno, moramo reći da u Franje i nema podjele između duhovnog i realnog, pa tako ni na području siromaštva, to dvoje se međusobno prožima i čini jednu cjelinu. Imajući sve gore navedeno na umu, pokušat ću, vrlo kratko, promisliti o značenju Franjinog pokreta siromaštva danas.
Toliko godina nakon svetoga Franje, njegovi nasljednici su prešli od radikalnog siromaštva do institucionaliziranog življenja u bezvlasništvu. Riječ je o tome da i danas oni koji nasljeduju Franju moraju prihvatiti određeni oblik siromaštva. Moraju se odlučiti na ostavljanje svoje prošlosti, svega onoga što ih je činilo onim što jesu. I dalje postoji ta spremnost na opljenjivanje samih sebe. I danas se događa taj skok u prazno. Istina, vjerujem da postoje neke navezanosti kojih bismo se trebali riješiti. Svejedno, bilo bi licemjerno da govorim o radikalnijem nasljedovanju sv. Franje i potpunom osiromašenju. Ja sada mogu promišljati o temi siromaštva zato jer sam poprilično udobno situiran u samostanu. Nahranjen sam, obučen i preda mnom je knjiga Izvora, koja ima svoju cijenu… Ipak, vjerujem da postoji prostor za življenje siromaštva danas. Da, duhovnoga u prvome redu. Siromaštva u kojem se odričemo samih sebe i stavljamo se na raspolaganje Bogu. Siromaštva u kojem se predajemo za druge ljude bez obzira što nam neće platiti svojom zahvalnošću.
Unatoč svemu, Franjo, koji uvijek upućuje na Krista, stoji i stajat će pred nama kao izazov i korektiv naših života, a osobito našega siromaštva. On koji je uistinu bio siromašak živeći od Božje providnosti opominje nas u našoj gramzivosti. Dok promišljamo o njemu u našim luksuznim ili manje luksuznim prebivalištima on nas poziva da se ponizimo, da se osiromašimo te da tako otvorimo prostor za Onoga koji je njemu darovao svete rane kao najsavršeniji plod njegova života u Kristu.
