Čuli ste da je rečeno: "Ljubi bližnjega svoga, a mrzi neprijatelja. Ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone.“(Mt 5,43-45) Kako ovaj poziv odzvanja u našim ušima?!
Još od djetinjstva pamtim Vukovar. Može čovjek spomenuti bilo koji grad na svijetu, ali kad spomene Vukovar, to je nešto posebno. Protiv svakoga grada možeš nešto reći, ali u Vukovar ne diraj!
Isto tako ostalo mi je u sjećanju da se na taj dan, kao možda nikad u godini, osjete podjele u društvu, razna predbacivanja, govori mržnje, želja za osvetom, politička prozivanja itd. Je li to Vukovaru potrebno? Promašujemo li tim činima poruku Vukovara? Svake godine se ponavlja ista krilatica: Oprostiti, ali nikada zaboraviti! Naslov koji sam stavio je upravo povezan s tom rečenicom. Ima li ta izjava uopće smisla? Ima li oprosta u tragičnom sjećanju? Na dan kada se prisjećamo voljenoga grada, većina nas ode na misu, sjećajući se svih branitelja koji su izgubili živote kako bi mi danas živjeli. Ipak, čini mi se da tada dosta nas stavlja vjeru u Isusa Krista u drugi plan jer on kaže: Čuli ste da je rečeno: Ljubi bližnjega svoga, a mrzi neprijatelja. Ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone.(Mt 5,43-45) Kako ovaj poziv odzvanja u našim ušima?
Svatko se od nas može zapitati: jesam li ikada molio za one koji su to učinili našemu narodu? Je li to uopće moguće? Ja, iskreno, nisam, možda baš zbog ove rečenice: Oprostiti, ali nikada zaboraviti. Dugo me to mučilo. Kako u budućnost neopterećen takvom prošlošću? Čini se kao da se bojimo da će nam netko ukrasti povijest ako ne budemo glasno optuživali druge za taj događaj. Smatram da je to upravo prvi korak: oprostiti i zaboraviti!
Povijest se ne može mijenjati. Ona ostaje kakva jest. Ljudi koji su dali živote za domovinu gledali su u budućnost, a ne u prošlost. Uvjeren sam da su naše molitve potrebnije onima koji su to učinili. Moramo pozitivno pristupiti tim minulim danima kako bismo mirno koračali u sadašnjici. Plač i vapaj majki, zbunjene oči nevine djece, nemoć staraca i hrabrost muževa ostavljaju nam dokaz da su živjeli u nadi za bolje sutra. To nam je poticaj, usudio bih se reći, koji smo dužni danas ostvariti. Ne očekujmo da prošlost bude zadovoljena pravdom po našoj mjeri, nego s vjerom u Isusove riječi iz Očenaša: Otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Radije preispitujmo same sebe o našim odnosima prema bližnjima. To je ono zbog čega se treba sjećati Vukovara, baš i izričito iz zahvalnosti. Ako će te Vukovar asocirati samo na mržnju, želju za osvetom, podjele, onda je bolje da taj Vukovar zaboraviš.
Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. (Iv 15,13) Zbog ove Isusove rečenice imamo pravo vjerovati da su naši branitelji nagrađeni u vječnosti. To je zapravo život, oni su nam pokazali put kojim nam je ići. Svi ćemo umrijeti, nitko smrt izbjeći ne može, a oni su je znali prigrliti s najvećom ljubavlju, kako kaže Isus, da bismo mi danas mogli živjeti. Baš iz toga razloga trebali bismo moliti za one ljude koji su to učinili. Njima je naša molitva potrebna. Vukovar nikad neće biti zaboravljen, ali dok god ne prestanemo upirati prstom u one koji su to učinili, nećemo moći ni oprostiti. Nije to lako,ali to je put svetosti.
Ovim tekstom pokušao sam tebe, čitatelju, i samoga sebe potaknuti da krenemo dalje prelazeći preko svoga ponosa, putem koji definitivno traži i onaj način oprosta: Ne kažem ti do sedam puta nego sedamdeset puta sedam. (Mt 18,23) Ovaj događaj nije vrijedan mržnje i prijezira, nego zahvalnosti i ljubavi. Ne dopusti da tvoj i moj ego zatamni svjetlo kojim svijetli Grad u noći. Zato brate, (ne) zaboravi Vukovar!
