Ono gdje se kroz čitavu povijest, pa sve do danas, neprestano lome koplja te što je tema nepresušnih rasprava jest: kada možemo reći da ovo živo ljudsko biće postaje osoba i potpuni čovjek?
Znanstvena dostignuća novijega datuma (pod ovim izrazom "novijega datuma", misli se na 20 st. stoljeće – preciznije, drugu polovicu spomenutog stoljeća) mogu nam zorno prikazati razvoj ljudskoga života od njegova začeća, pa sve do rođenja – znači, u vrijeme dok se nalazi u utrobi majke. Sjedinjenjem spermija (muške spolne stanice) i jajašca (ženske spolne stanice), tako da spermij probije vanjsku ovojnicu jajašca, događa se oplodnja tj. nastaje novi ljudski život.
____________ piše: fra Slaven
Već su ovdje, kod stapanja spermija i jajašca, određena nasljedna svojstva nove osobe: boja kose, boja očiju, spol, otisci prstiju, vanjski izgled ili građa i biokemijski sastav. Ta oplođena jajna stanica naziva se zigota. Ona se dijeli i povećava i nakon 6 do 14 dana ugnježđuje se u maternicu (uterus) majke. To se zove implantacija (nidacija). Od trenutka implantacije, koja se događa oko dva tjedna nakon oplodnje, ovo se ljudsko biće naziva embrij. Nakon oplodnje, neki će reći 8, a neki pak 10 tjedana, naziva ga se fetus i tako sve do rođenja. To je prirodni tijek razvoja novog ljudskog bića, čovjeka, u utrobi majke koji redovito traje punih devet mjeseci.
Ovdje u ovoj temi neće biti govora s medicinsko-biološkog stajališta - to ostavljamo kompetentnijim stručnjacima s tog područja – nego prije svega želimo progovoriti o pitanjima filozofsko-teološke naravi, kada je u pitanju ljudski život od njegova začeća do rođenja, koristeći se prvenstveno filozofskim, dakle, razumskim argumentima koji su shvatljivi, a nadamo se i prihvatljivi svakom razumnom stvorenju tj. čovjeku.
Ono gdje se kroz čitavu povijest, pa sve do danas, neprestano lome koplja, što je tema nepresušnih rasprava jest: kada možemo reći da ovo živo ljudsko biće postaje osoba i potpuni čovjek; kada postaje oduhovljeno; kada je stvarni vremenski početak čovjekovog života? Ako je netko osoba, onda to za sobom povlači određena prava koje mu nijedna vlast na ovoj kugli zemaljskoj ne može i ne smije otuđiti, oduzeti ili zanijekati. Ako ovo ljudsko stvorenje nije čovjek, onda bi se bez imalo grižnje savjesti mogao žrtvovati u kojekakve, bilo eksperimentalne, bilo neke druge svrhe. Tada se i pobačaju širom otvaraju vrata koji bi bio legitimno, znači nekažnjivo i moralno opravdano djelo. Moderna znanstvena genetička dostignuća jasno pokazuju da već od samog početka postoji u novooplođenoj jajnoj stanici originalan genetički nacrt i program koji je jedan i jedinstven, vlastit samo tom ljudskom biću koji neće biti ništa drugačiji i kada bude u poodmakloj životnoj dobi npr. s napunjenih osamdeset godina tj. pred kraj jednog prosječnog ljudskog života.
Zato je nejasna i neprihvatljiva postavka da se čovjeka u ovoj fazi razvoja, još uvijek i dan danas u nekim raspravama o embriju ili fetusu naziva samo "ljudskom biološkom materijom" tj. da mu se niječe osobnost. Prema toj tezi, u ovoj fazi razvoja, grubo rečeno, čovjek je samo hrpa nekakvog mesa ili materije. Prije svega treba reći da osobnost nije nešto što se čovjeku pridjeva i pridodaje u određenom trenutku kada ovaj za to ispuni određene uvjete. Kristalno je jasno da je osobnost nešto vlastito čovjeku i to samo čovjeku. Ako čovjek (osoba) u ovom ranom razvoju života ne može govoriti, izraziti se ili uspostaviti verbalni kontakt s okolinom, to ne znači da ga nije uspostavio, da nije osoba i da mu se samim tim može u pojedinim okolnostima zanijekati ovo neotuđivo temeljno pravo na život. Jasno je da ljudski embrij ne misli, ne pamti i ne djeluje na način na koji to čine odrasli ljudi. Međutim, liberalna bioetika postavlja upravo takve uvjete za konačno utvrđivanje vrijednosti ljudskog embrija. Ovdje je problem što je čovjek preuzeo ulogu suca nad ljudskim životom, jer objektivnu vrijednost ljudskog života sada određuje i postavlja upravo on, čovjek - sudac, što katkada može biti jako opasno i pogubno. Važno je stoga istaknuti da se osobnost ne stječe. Osobnost je bitna čovjekova vlastitost od samog početka njegova života (začeća), nešto što mu je imanentno tj. bitni i neodvojivi sadržaj čovjekove biti. Uostalom, čovjekovo usmjerenje bitno je personalističko. To onda ne znači samo da je čovjek osoba, već da ljudsko biće može postojati jedino na način osobe. Tertulijan je rekao: "Već jest čovjek onaj koji će to biti", tj. ako čovjek nije čovjek od samoga početka, neće nikada niti biti. Ono što je od ljudi, ljudsko je! Ne može netko roditi nešto, nego samo nekoga – i obrnuto.
Nastavit će se..
____________ piše: fra Slaven
Već su ovdje, kod stapanja spermija i jajašca, određena nasljedna svojstva nove osobe: boja kose, boja očiju, spol, otisci prstiju, vanjski izgled ili građa i biokemijski sastav. Ta oplođena jajna stanica naziva se zigota. Ona se dijeli i povećava i nakon 6 do 14 dana ugnježđuje se u maternicu (uterus) majke. To se zove implantacija (nidacija). Od trenutka implantacije, koja se događa oko dva tjedna nakon oplodnje, ovo se ljudsko biće naziva embrij. Nakon oplodnje, neki će reći 8, a neki pak 10 tjedana, naziva ga se fetus i tako sve do rođenja. To je prirodni tijek razvoja novog ljudskog bića, čovjeka, u utrobi majke koji redovito traje punih devet mjeseci.
Ovdje u ovoj temi neće biti govora s medicinsko-biološkog stajališta - to ostavljamo kompetentnijim stručnjacima s tog područja – nego prije svega želimo progovoriti o pitanjima filozofsko-teološke naravi, kada je u pitanju ljudski život od njegova začeća do rođenja, koristeći se prvenstveno filozofskim, dakle, razumskim argumentima koji su shvatljivi, a nadamo se i prihvatljivi svakom razumnom stvorenju tj. čovjeku.
Ono gdje se kroz čitavu povijest, pa sve do danas, neprestano lome koplja, što je tema nepresušnih rasprava jest: kada možemo reći da ovo živo ljudsko biće postaje osoba i potpuni čovjek; kada postaje oduhovljeno; kada je stvarni vremenski početak čovjekovog života? Ako je netko osoba, onda to za sobom povlači određena prava koje mu nijedna vlast na ovoj kugli zemaljskoj ne može i ne smije otuđiti, oduzeti ili zanijekati. Ako ovo ljudsko stvorenje nije čovjek, onda bi se bez imalo grižnje savjesti mogao žrtvovati u kojekakve, bilo eksperimentalne, bilo neke druge svrhe. Tada se i pobačaju širom otvaraju vrata koji bi bio legitimno, znači nekažnjivo i moralno opravdano djelo. Moderna znanstvena genetička dostignuća jasno pokazuju da već od samog početka postoji u novooplođenoj jajnoj stanici originalan genetički nacrt i program koji je jedan i jedinstven, vlastit samo tom ljudskom biću koji neće biti ništa drugačiji i kada bude u poodmakloj životnoj dobi npr. s napunjenih osamdeset godina tj. pred kraj jednog prosječnog ljudskog života. Zato je nejasna i neprihvatljiva postavka da se čovjeka u ovoj fazi razvoja, još uvijek i dan danas u nekim raspravama o embriju ili fetusu naziva samo "ljudskom biološkom materijom" tj. da mu se niječe osobnost. Prema toj tezi, u ovoj fazi razvoja, grubo rečeno, čovjek je samo hrpa nekakvog mesa ili materije. Prije svega treba reći da osobnost nije nešto što se čovjeku pridjeva i pridodaje u određenom trenutku kada ovaj za to ispuni određene uvjete. Kristalno je jasno da je osobnost nešto vlastito čovjeku i to samo čovjeku. Ako čovjek (osoba) u ovom ranom razvoju života ne može govoriti, izraziti se ili uspostaviti verbalni kontakt s okolinom, to ne znači da ga nije uspostavio, da nije osoba i da mu se samim tim može u pojedinim okolnostima zanijekati ovo neotuđivo temeljno pravo na život. Jasno je da ljudski embrij ne misli, ne pamti i ne djeluje na način na koji to čine odrasli ljudi. Međutim, liberalna bioetika postavlja upravo takve uvjete za konačno utvrđivanje vrijednosti ljudskog embrija. Ovdje je problem što je čovjek preuzeo ulogu suca nad ljudskim životom, jer objektivnu vrijednost ljudskog života sada određuje i postavlja upravo on, čovjek - sudac, što katkada može biti jako opasno i pogubno. Važno je stoga istaknuti da se osobnost ne stječe. Osobnost je bitna čovjekova vlastitost od samog početka njegova života (začeća), nešto što mu je imanentno tj. bitni i neodvojivi sadržaj čovjekove biti. Uostalom, čovjekovo usmjerenje bitno je personalističko. To onda ne znači samo da je čovjek osoba, već da ljudsko biće može postojati jedino na način osobe. Tertulijan je rekao: "Već jest čovjek onaj koji će to biti", tj. ako čovjek nije čovjek od samoga početka, neće nikada niti biti. Ono što je od ljudi, ljudsko je! Ne može netko roditi nešto, nego samo nekoga – i obrnuto.
Nastavit će se..
