Nakon što smo promotrili biblijski pojam poslanja, ističući uloge proroka, Isusa, učenika i svetoga Pavla te njihova razumijevanja poslanja, svratimo pogled na bogatu povijest misijskog djelovanja Crkve.
____________piše: fra Serđo
Već nam Djela apostolska svjedoče o širenju radosne vijesti, osobito u liku Pavla po kojem se kršćanska poruka susreće s helenizmom i rimskim svijetom. Zasigurno je bilo prisutno zauzeto i intenzivno misionarenja i drugih apostola, na što upućuje činjenica da kršćanstvo već u drugom stoljeću stiže do rubnih zemalja Sredozemnog mora (u ovom povijesnom pregledu koristimo se i smjernicama iz A. Franzen, Pregled povijesti Crkve; i G. Bedouelle, Povijest Crkve). Težište širenja nalazi se na Istoku. Iz Male Azije i Sirije, gdje već u drugom stoljeću postoje većinski kršćanski gradovi, navještaj stiže u Mezopotamiju. Godine 117. u Lyonu 49 kršćana umire mučeničkom smrću, a iskapanja su utvrdila da već u trećem stoljeću postoje obredna mjesta na području Njemačke. U sjevernoj Africi već oko 220. godine biskup Agripin saziva sinodu s više od sedamdeset biskupa. U krilo Crkve pristižu i mnogi intelektualci poganskog svijeta kao Justin, Tertulijan i Augustin. Tijekom ovoga vremena brojni su kršćani svoje pripadništvo Kristu potvrdili mučeničkom smrću. Od samih početaka veliki dio rimskih careva nije sklon novoj vjeri te donose zakone protiv kršćana i nalažu progonstvo. Crkva najviše trpi u vrijeme Septimija Severa, Decija, Valerijana i Dioklecijana. Dalekosežan obrat događa se 312. kada je Konstantin izvojevao pobjedu nad Maksencijevim četama nakon što se obratio kršćanskom Bogu za pomoć. Slijedi Milanski program tolerancije u obliku reskripta, u kojem se kršćanstvu priznaje potpuna ravnopravnost u čitavu carstvu. Konstantinovi sinovi nastavljaju očevu politiku čime se Crkva usko veže uz državu i time postaje državna religija.
Rani srednji vijek donosi nekoliko kristijanizacijskih valova. Važan događaj bio je krštenje franačkog kralja Klodviga o Božiću 496. u Reimsu čime se germanstvo, koje je do tada bilo pod jakim utjecajem arijevstva, stapa s kršćansko-antičkom kulturom i tako se ostvaruje preduvjet za rađanje kršćanskog Zapada. Kršćanstvo se učvršćuje i u Irskoj, u kojoj kao vjerovjesnik i crkveni organizator djeluje sveti Patrik (oko 385. – 461.). Zapaženo je i djelovanje svetoga Kolumbana u Bretaniji, Galiji, Burgundiji i Alemaniji, te svetog Augustina Canterberijskog u Engleskoj. U organizacijskoj i reformatorskoj djelatnosti i njenim učincima, nezaobilazno je ime Winfrida Bonifacija (oko 672. – 754.). Prokrčio je put savezu između franačkog kraljevstva i papinstva, a dobio je i počasni naziv „apostola Njemačke.“ Započeto Bonifacijevo djelo dovršava Karlo Veliki (768. – 814.), najmoćniji vladar srednjega vijeka i prvi kršćanski vladar Europe koji na sebe uzima vojnu obranu Rima, a narode koje bi porazio obraćao bi na kršćanstvo, često i silom (osobito Sase). Preko njega u hrvatske krajeve stižu benediktinci. U Rimu ga papa kruni 800. čime se uspostavlja još 476. srušeno Zapadno Rimsko carstvo. Oton Veliki (936. – 973.) obnavlja Carstvo, koje su Karlovi nasljednici doveli do rasapa i političkoga sloma.
Istaknuto i značajno mjesto ima djelovanje svetih Ćirila i Metoda u našim krajevima. Godine 862. moravski knez Rastislav šalje caru Mihajlu III. poslanstvo u Carigrad s molbom da mu pošalje misionare, a car se odlučuje upravo za solunsku braću koja su se već iskazala u diplomatskom, profesorskom i monaškom djelovanju. Konstantin najvjerojatnije uzima već postojeće pismo, glagoljicu, te ga usavršava, a na slavenski jezik braća prevode najpotrebnije dijelove evanđelja, molitve i liturgijske obrasce. Vrhunac njihova djelovanja predstavlja odobrenje papa Ivan VIII. 880., kojim je dopustio slavljenje liturgije na slavenskom jeziku.
